Katolički odgovori

DA, često Gospa kaže da se postom i molitvom mogu zaustaviti čak i ratovi...(kako, to sam iskusio u ratu, samo nikog od vas nije zanimalo da objasnim. Mislim da sam među rijetkima na zemlji koji su pronašli pravi odgovor; - kako.



Uvjek je teže postiti ako oko nas manje ljudi posti. Zato je srijeda teža od petka. U životu sam iskusio desetak Božića o kruhu i vodi (Zbog srijede i petka). Samo sam taj dan jecao u tišini i miru, stalno sam izgovarao; - hvala ti Bože...

.

Nešto ti moram reći; za vrijeme višednevnog posta, seksualni život se udvostruči (za ne vjerovat). Ja nisam imao problema jer sam oženjen..(o ovome nikad nisam nikome govorio)



Neboj se, kad započme čisti post,- legije i legije nečastivih nemogu ti ništa.


Onaj tko uđe u čisti post, više nema borbe nisačim, sve što je negativno bježi od tebe,- ulaziš u blaženi mir.


Sad idem pročitati taj članak. Obično odmah prepoznam autorov nivo posta.


Nikad ne reci nikad, za to će se pobrinit sami Bog, ako osjetiš da te izabrao za još više dana posta, nego što ti je dao do sada; - nemoj se previše ustručavati.

A,tek na Uskršnje jutro,nakon 46 dana, - neopisivo lijepo. Uopće ne znamo kako je hrana lijepa, jer sve nešto jedemo u trku. Moji se smiju kako jedem na Uskrs, kažu da sam kao mali tić,-kljucam po malo i tako cijeli dan desetak puta.

Možda je najbolje da ovo ispričam.
Jednom, prije nekoliko godina, postio sam bez nakane da postim; išao sam na neki izlet s prijateljem i mislili smo nabaviti hranu uz put. Dućani nisu radili pa smo u pekarnici kupili kruh, a vode smo imali. Bilo je lako jer smo u prirodi bili sretni baveći se svojim hobijem.
I tako sam, čitajući na forumu vidio onaj članak o Gospinom pozivu da postimo, pa sam prije tjedan dana i ja učinio tako.
Ni u petak, na Josipovo, cijeli dan nisam osim kruha ništa jeo, no kad sam došao na jedan imendan, natjerali su me da jedem, žao mi je što slavljenik i njegova obitelj nemaju takvu vjeru kao mi i nisam se želio konfrontirati...
Sutra i u petak te slijedeći tjedan ću sigurno pokušati postiti.
Tjelesno i psihički mi to nije teško, teško mi je kad me ljudi nutkaju i ljute se na me ako ne jedem što su spremili...

Što se tiče dugotrajnih postova, pogotovo ako se hrana uopće ne uzima, trebalo bi imati relativno dobro zdravlje da se ne stvore problemi.
Možda je najbolje da svatko svoj post provede svodeći uzimanje hrane na minimum. Uzimanje vode nije dobro ograničavati.

I svakome koji posti želim da plod posta bude duhovni rast i zbližavanje s našim Gospodinom Spasiteljem i Otkupiteljem kojemu svaki post trebamo prikazati!

Vi ste, dragi Jeremija, uzor predanja Bogu!
Svaka vam čast!

evo vidiš ovo za srijedu da je teže srijedom nego petkom postit je istina. a ovo tvoje tumačenje je odlično, mislim da si pogodio razlog....
šta se tiče seksualnog života, ja se za vrijeme posta odreknem i seksa....

post liječi rak: http://www.medjugorje-info.com/hr/vijes ... cenju-raka

Zato nam je pisano da postimo u tajnosti pred Gospodinom. Teško je doći na neko slavlje i odmah reći da postiš, slavljenici se osjećaju nemoćni da te počaste. Bio sam na nekoliko svadbi, nitko nije primjetio da sam cijelu večer pio vodu i jeo samo kruh.



Ja ne ograničavam vodu i kruh. U te dane osjećam glad ali samo glad za kruhom i vodom. Negdje sam davno pročitao da je znanstveno dokazano da je jedina hrana kruh koju organizam nikad ne odbacuje. Što duže uzimamo kruh, on postaje sve ukusniji, - u kruhu je sve što nam je potrebno. Moja je žena medicinarka pa sam često nakon višednevnih postova vadio sve moguće nalaze. Nitko se ne može načuditi kako nalazi savršeno odgovaraju. Još sam nešto iskusio a da o tome nikad nisam čuo niti čitao. Naime, ako se za vrijeme posta malo ozlijedite, ili porežete, - ta ranica duplobrže zarasta (kod mene je tako):


Nikada nisam imao bilo kakve nakane već sam samo govorio; Bože neka mi post bude na Tvoju slavu!!

E, to već ide u suglasnosti sa bračnim drugom,trebate to skupa zavjetovati.

To vam je najbolja nakana što je čovjek može imati!
A o razumijevanju vjere moram reći da imam iskustva s ljudima kojima je nenormalno da neki čovjek koji je učinio nešto loše ide u crkvu ili križanjem javno svjedoči vjeru. Misle valjda da je vjera samo za svece. Boli me to...

Malo je parova koji gledanje na vjernički život imaju iste ili vrlo slične poglede.
Šteta, no mislim da je to puno češće od posve usuglašenosti.
Znam nešto takvih parova, no to su većinom stariji, ili su poumirali, a kod mladih je to doista rijetko.

U članku ima dosta istine, samo po mom mišljenji i iskustvu to nije dobro protumačeno. Moje je mišljenje da se za vrijeme posta zdrave stanice našeg organizma započimaju hraniti sa bolesnim stanicama, opet, našeg organizma. Možda je to i razlog što Gospa kaže da ne možemo započimati post ako smo bolesni. Na prvi pogled bismo rekli da je dobro ako se organizam hrani sa bolesnim stanicama, ali, a što ako je njih previše bolesnih, ipak ih treba ozdraviti nego baš sve uništiti.

Iskusio sam da je najbolje svoju vjeru svjedočiti pred Bogom, ali je ne smijemo tajiti niti pred ljudima.
Tako oni uočavaju pozitivne promjene na nama pa nas često nastoje slijediti. Meni se dešavalo da mi kažu; "Šta si Bogu zgriješio pa toliko postiš?".
Ja im nikako ne mogu objasniti da se nemože post niti započeti ako se ne odreknemo grijeha, barem onih teških.

Vjeru svjedočim onako kako mogu, kako prilike dopuštaju, u crkvu idem javno, deklariram se kao vjernik i prema životnim problemima zastupam stavove koje naučava naša crkva.
S onakvima o kojima sam prije govorio se ionako ne može raspravljati ni na kojoj razini. Tamo je materijalno sve, a duhovnost samo lijepa tradicija punog Uskrsnog stola ili topline Božića. Kod njiih nema korizme, a post i nemrs je kad petkom namiriš želudac oboritom oradom ili lubinom...
O provođenju posta ne pričam nikome, osim ovdje, skoro anonimno, tako da ostatak svijeta ni ne može komentirati...
Mogu slobodno izjaviti da je na moj duhovni rast najviše utjecala molitva i redovan sakramentalni život u vidu ispovijedi i svetih misa.
Znam da napredujem u tome i kad povremeno padnem u grijeh, pohitim izmiriti se s Bogom.
Duhovno rastem iako mi je u materijalnom pogledu život sve teži i kompliciraniji.
Uzdajem se u Božju Providnost i neka bude Volja Božja, a ne moja!

Upravo takve nas Bog treba!!

Joj u pravu si kad se poslije nakrkamo ajmee. Iskusio sam to puno puta.

_________________
Vade retro modernista, ipse veneno bibas!