Katolički odgovori

Kod hrane gledaš, mirišeš pa probaš. Nekada se čovjek razboli, ali ako se nešto pokvari u prodaji ide Opoziv:proizvod se povlači sa polica.
No, umjetnost ostaje. Tko pjeva zlo ne misli, i ostale krilatice.Treba biti pozoran. Dobro je razumno.

Npr. većina pjesama vrti refren koji je apsurdan, a sažima se u sintagmi: žao mi je što te volim ili da te barem ne volim, a riječ je o sebeljublju.

Šokiranje je pak udar na lijepo. Iza toga stoji široki pravac koji tvrdi umjetnost je laž. Dakle, u njoj nema istine. Metafizika pak kaže bitak je dobar. Iz ovog proizlazi razmišljanje o objektivno spoznatljivoj stvarnosti (konaturalnost), a iz koje se izvode i transcedentali: dobro, lijepo i istinito, a koji se zrcale u vrijednom umjetničkom djelu.
Razlikovao bih snobizam i elitizam, iako je elitizam pretjeran pojam za nešto dohvatljivo. Ne bi zasada dalje tu.

Uvod u 2.razinu koju gore navodim.

Npr. tinejdžera i adolescenta može prevariti križ oko vrata repera, koji u istoj pjesmi psuje, govori o klanju i silovanju, ali radi ritma, melodioznosti i rime, i prije navedenog progutati će sve kao prihvatljivo, dapače slatko, ne propitujući.

Papa Lav XIV. primio je u privatnu audijenciju Boba Dylana, možda će se sada nešto pokrenuti u liturgijskoj glazbi.

Na toj pojavno-medijskoj razini Vatikan uhodano duži niz godina radi dobro.
Pape sustavno, takoreć, primaju sve i svakoga i ne može biti drugačije. Razlog je Evanđelje.

Kada rock zvijezde posjećuju papu to im može biti od koristi, ako Bog dopusti, da osjete dodir Duha posredstvom čovjeka posvećenog Bogu.
Ali i medijska objava takvog događaja može biti smjernica mladom čovjeku koji idolizira tražeći uzore.

Ako rock zvijezda i nobelovac ima potrebu nositi kapuljaču na audijenciji postavlja se pitanje zašto. Kapuljača služi prvenstveno kao zaštita od hladnoće. Ima doduše simboličko značenje, a iznimno se nosi u zatvorenom prostoru,a to radi drugih razloga. A koliko vidim slike sa susreta radi se o zatvorenom prostoru.

Ako je negdje Dylan govorio, kako čujem, o obraćenju, u što sumnjam, ne vidim potrebu tog infantilnog dodatka obzirom na okolnosti. Infantilan jer odskače od uobičajenog. Punk može biti faza - u srednjoj! Sve inačice kasnije signaliziraju prazninu.
Osim toga u zrelim godinama potreba isticanja sa strane promatrača može biti doživljena kao nešto neumjesno, ne samo neprimjereno.

Što se tiče glazbe za šire poznavanje nečijeg opusa treba se raditi o značajnim djelima, osim najpoznatijih koja su stvar kulture.

Ako je Krleža u Andriću imao antipod, iako je potonji problematičan u određenoj fazi, tako Dylan u tom najuzvišenijem izrazu umjetnosti - kako Schopenhauer o glazbi - ima Cohena.

Dylan je dobio Nobela za književnost, kažu radi lirike, dok je Cohen nešto i napisao, ali držimo se teme.

Pismo govori da je svaka stvar jedna nasuprot drugoj. Tako i u glazbi postoji dobra i loša shvaćeno pojednostavljeno, iako bi mogli govoriti o svetoj, pobožnoj, značajnoj, lošoj i opasnoj. Ovo bi bila osnovna podjela, a o svakoj bi se moglo podrobnije odrediti.

Kao umjetnički značajnoj ističem remek - djelo Leonarda Cohena, Lover, Lover, Lover (usp uživo iz Tel Aviva, https://youtu.be/adf6DUhtdxA?is=e0AsLCelCwrTMC47). Autor je napisao tu pjesmu u zrelim godinama svoga godinama. Ističem to djelo da ne bismo upali u zamku demoniziranja svega, iako vrijeme u kojem živimo ne ostavlja mnogo prostora za suprotno.

Navedena pjesma govori o padu i putu pokore.
Vezano uz navod i razlikovanja jedna pjesma može biti umjetnički značajna i religiozna i neliturgijska.

Bože koje blebetanje i završi u totalno nekatoličkoj glazbi. Znakovi opsjednuća zlom su svu očiti jer zlo se pozna po repu tj. po rezultatu i plodu.
Zato poslušajmo pravo katoličko pjevanje, Dušo Kristova https://www.youtube.com/watch?v=mQ1myt4-gX4

Soren, nakon majkićkinog komentara stvarno se nema što puno dodati. Savršeno te opisala – veliko blebetanje s lošim rezultatom i plodom koji nema veze s katoličanstvom. Tvoj umišljaj je ponovno udario u zid. Ja se s tobom više nemam namjeru nadmudrivati. Ostavljam te da u miru poslušaš preporučenu pjesmu Dušo Kristova, u nadi da će ti njezine riječi donijeti malo one poniznosti koja ti u svakom upisu kronično nedostaje.

Ciklički u smislu široko, ispočetka.

Slika C. Moneta, Lopoči, jedno od značajnijih djela impresionizma, zašto? Kao što je priroda živa, titra, odozdo prema gore, tako umjetnik naslikavši isti motiv utiskuje takoreći vlastiti duševni pokret, ali čini to obrnutim putem: odozgo prema dolje, dakle, ne reproducirajući kao fotoaparat.
Koliko živosti ili pokreta u slici toliko značaja. U tom smislu govorimo o nadahnuću, ali i o majstorima. Tako u kiparstvu Rodinov Mislilac prikaz je pokreta u skulpturi - i to nutarnjeg! u smislu određenog stanja duševnosti. Recipijent gledajući prepoznaje isto kod sebe i to je ono što oduševljava, koliko je vjernije i istančanije uspio prikazati toliko je cjenjenije,iako i u najpoznatijim svjetskim djelima važno je razlikovanje. Ali, ako već kod slikarstva to nije uvijek jednostavno kako tek kod glazbe koja djeluje znatno neposrednije.

Temi se, dakako, može pristupiti i sektaški: nije Krist na Križu, nisu sveci, ne vrijedi! No, ovo je zasebna tema o kojoj drugom prigodom.

Bitno je znati za čitatelja da pisci i sveci prvih stoljeća govore o elementima istine u djelima nekršćanskih autora, što će potvrditi i 2. vatikanski sabor; kako u filozofiji, i religiji, tako je i u umjetnosti. Uostalom ako netko misli da samo kršćansko vrijedi, na koncu samo kršćanin, neka pročita iznova prispodobu o dobrom Samaritancu.

Bravo Soren vrlo profinjene i inteligentno....

Soren, ti si u stanju otići od glazbe preko lopoča i kiparstva pa sve do dobrog Samaritanca, samo da sakriješ činjenicu da si potpuno promašio temu. Nevjerojatno je kako zbrda-zdola spajaš nespojive stvari i lupetaš o umjetnosti na temi o liturgijskoj glazbi, samo da ne bi morao priznati vlastitu pretencioznost.
A ti, Kopitaru, plješćeš i proglašavaš ovo „profinjenim i inteligentnim“ samo zato što ni sam ne razumiješ što je pisac htio reći. Tvoj pljesak ne dolazi iz razumijevanja teksta, nego iz obične želje da se u ovoj raspravi bezveze prkosi i kontrira.
Lijepo je što se vas dvojica tako međusobno tapšate po ramenima u toj svojoj magli, ali umjesto tog promašenog kvasca i držanja predavanja s visine, radije poslušajte pjesmu Dušo Kristova. Malo poniznosti i prizemljenja dobro bi vam došlo.

Uvaženi antezg, riskiram da mi post ode offtopic.

Jedna od značajki pisanja jest ta što postovi nastaju interaktivno. Kao u anegdoti o profesoru koji se toliko unio u objašnjavanje i pisanje kredom po ploči da nije ni skužio da ni jedan student nije ostao u predavaonici, ne.

Druga. Uđe studentica na usmeni, a prvo pitanje: naziv kolegija. Nije znala i pala. Koliko sam čuo ovo se stvarno dogodilo.

Dakle, pročitati naslov teme.

Poslušao sam Anima Christi na Vaše inzistiranje i mislim da je dobro: latinski sa prigodnim i popratnim likovnim aranžmanom,iako se tu otvaraju neka pitanja, ali sve u svoje vrijeme deco

Soren, ti si zapravo savršeno opisao samoga sebe kroz tu anegdotu o profesoru.
Toliko si se unio u pisanje svojih kvasaca i crtanje kredom po ploči da uopće ne primjećuješ da je cijela predavaonica prazna i da to tvoje zbrda-zdola lupetanje nikoga ne zanima. Uporno pokušavaš glumiti profesora i docirati nam s visine nazivajući nas "deco", a jedini koji ovdje redovito promašuje i naslov i bit same teme si ti sam.

Ali evo, pošto nas već zoveš "deco", očito te mi još uvijek ništa ne razumijemo. Pa hajde, budi ljubazan, spusti se malo među nas i daj nam još malo približi to svoje znanje. Objasni nam još šire i slobodno otvori sva ta svoja pitanja. Baš nas zanima što nam profesor ima za reći u idućoj lekciji.

Imaš kod Kierkegaarda kojega si spomenuo o profesorima. Doduše, taj Doktor ironije im se pomalo rugao predviđajući da će o njemu predavati in futuro.

Ali Kierkegaard je bio dezultoran.

Uvaženi Soren,
pošto se toliko trudiš otvoriti mi oči, daj mi molim te još malo približi to svoje visoko gradivo jer ja u ovim svojim maglama ništa ne mogu uloviti.
Budi ljubazan pa se spusti malo dolje i pojasni mi tu svoju viziju: kako točno spajaš Moneove lopoče i Rodinova Mislioca na temi o liturgijskoj glazbi? A posebno mi pojasni taj tvoj teološki skok na Drugi vatikanski sabor i dobrog Samaritanca. Izvlačiš teške crkvene autoritete i Sveto pismo iz džepa samo da bi opravdao svoje nekatoličke izlete i provaljivanja, misleći da te neću skužiti.
Ja željno čekam tvoju iduću lekciju i ponovljeno tumačenje koncila, nemoj me zakinuti za svoje znanje!

Naslov je o glazbi općenito. Dakle, ne isključivo liturgijskoj, što sugerira pojam 'životu' u samome naslovu teme.

Glazba je kao i slikarstvo, kiparstvo i književnost dio općeg pojma koji nazivamo umjetnost.

Ako stavim u naslov da ću pisati o kruškama i jabukama odakle onda prigovor: što pišeš o kruškama?!

Zar se i jedno i drugo ne jede?

No, nekada jabuke znaju biti nejestive i što tada? Jer 'kad si gladan nisi svoj'.

-Hoćemo jabuke!
-A što ako naiđem na kisele?
-Jabuke! Jabuke!

Onda ih izribam, pošećerim, ubacim fetu kruške. Što djeca znaju? Ali znaju dobro, jer nisam radio skrivečki već intencijalno. Ovdje treba pronicljivosti.

Naravno ponekada je radnju potrebno ponoviti više puta ovisno o različitim sposobnostima, a ponekada pročitati.

Iz močvare, s ljubavlju