Eto ovdje ću vam napisati svoje svjedočanstvo, pa možda će netko naći vremena da pročita. Nadam se da pišem na pravom mjestu.
Započet ću svoju priču otprilike na početku srednje škole (ove godine sam završila drugi razred). Tada je počelo moje doba mraka. I prije sam počela pušiti, piti, izlaziti, imati dečke i drugo, ali početkom 9 mjeseca 2009 godine počelo je ono najgore. Najprije sam imala jednog dečka koji se napio jednu večer i pokušao me silovati. Nije uspio, jer su naletili neki njegovi prijatelji. Bez obzira na to ja sam se osjećala iskorištenom i htjela se ubiti. Nekoliko dana za redom jako me bolilo srce (doslovno) pa sam išla kod doktorice. Ona mi je rekla da moram ići na psihijatriju, jer se u krvi ili nečemu vidjelo da je to uzrokovano psihički. I tako, krenula sam na psihijatriju. U isto vrijeme sam išla tamo i izlazila i dalje. Pila, pušila cigarete i travu, pila tablete (antidepresive, za smirenje) i nažalost imala spolni odnos s dečkom kojeg sam tek upoznala, pod utjecajem alkohola, ali ipak dovoljno svjesna da se svega sjećam. Nakon toga padala sam sve dublje, pokušala se ubiti nekoliko puta (hvala Bogu nisam uspjela), nisam više mogla plakati. Zapravo bilo mi je svejedno jel sam živa ili mrtva, u meni potpuna praznina i bol. Znala sam vriskati od boli u srcu i grčiti se kao da me netko bode s nečim. Hvala Bogu nije toliko dugo trajalo, negdje u petom mjesecu odlučila sam prestati piti tablete, iako me nije prošla depresija. Zato je i ljeto bilo grozno za mene, plakala sam, htjela umrijeti, opijala se i bila sam silovana dva puta!!!!! Oba dva puta i ja sam djelom kriva (djelom ne potpuno - to sam tek nedavno shvatila), bila sam pod utjecajem tableta i alkohola (još jedan "uzaludni" pokušaji samoubojstva) i oni su to iskoristili. Hvala Bogu ne sjećam se ni jednog puta. Inače, jedan je bio moj prijatelj, a drugome je moja "najbolja prijateljica" dopustila da to napravi. Ok, poslje ljeta je hvala Bogu pomalo krenulo na bolje, pomalo sam se dizala i tražila smisao, nažalost u krivim stvarima (joga, zen), ali bar sam ga tražila. Pogotovo nakon slavlja nove godine, na kojem sam plakala jer sam shvatila da mi život nema smisla.
Jednog lijepog oblačnog jutra, početkom trećeg mjeseca vozila sam se autobusom u školu. Pitala sam se zašto ja moram biti uvijek nesretna i prazna. I samo tako, odjednom, sam shvatila, tj. On mi je objavio da je to zato što sam udaljena od njega. Pojavila se u meni misao "Pa, možda zaista postoji Krist". I krenula sam u proučavanje, najprije sam bila skeptična prema svemu tome (nevjerni Toma) i pitala za znak. I dobila sam ga. Nakon što sam prvi put bila na molitvenoj zajednici s mamom, vraćale smo se zaobilaznicom. I iz jednog drva kojeg sam jedno vrijeme stalno grlila (nedostatak ljubavi, bit će) i osjećala ljubav i o kojem sam napisala pjesmu (ukratko - kako gleda svijet oko sebe i bez obzira na sve i dalje vjeruje u njega) isklesana je Majka Božja! Predivno! Počela sam ići na molitvenu zajednicu redovito, nedjeljom na misu, na razne seminare, On mi mjenja život. I da, imala sam još malih depresivnih faza i poslije obraćenja, no nedavno sam shvatila - pa nemogu se tako ponašati, kao da nisam upoznala Krista! I počela sam Ga moliti da mi pomogne da prihvatim svoju prošlost (prihvatim - ne zaboravim) i da oprostim svima (i sebi samoj). I jednog dana osjetim da moram izaći van navečer, na feštu neku u jednom selu. Mislila sam da je zbog jedne frendice s kojom sam izgubila kontakt, ali nije bilo zato. Razgovarala sam s jednim od onih koji su me iskoristili (prijatelj) i oprostila sam mu!! I ne samo njemu, oprostila sam i svima ostalima i prihvatila sam sve!!! Tako predivan, olakšavajući osjećaj, najlijepša stvar koju sam osjetila u cijelom svom životu.
Kao da mi je netko oduzeo golem teret! Već sam jednom napisala da nisam još krštena i toliko me veseli taj događaj. Kao da najbolje još nije ni došlo. Prelijepo je hoditi s Bogom, toliko toga nam daje
I za kraj, slava i hvala Bogu!!! Zaista je predivan!