Katolički odgovori

Na više mjesta u Evanđelju sam naišao kako Isus govori okupljenoj zajednici: "Stado moje malo". I sjetim se vremena iz onih "prijašnjih vremena" kako to Kristovo stado nije bilo toliko velikog postotka kao danas u RH. "U ono vrijeme" živjeti svoju vjeru mnogima je značilo i gubitak radnog mjesta, čudni pogled naprednih, neuspjeh u karijeri,... Danas smo svi Hrvati i katolici, a u ono vrijeme bilo je Hrvata, Jugosla(o)vena,... bilo je katolika, ateista. Prije 90.-ih mnogi su bili u crkvi, a bilo je i onih oko crkve koji su se bavili bilježenjem, bilo je onih kojima je vjera bila život, svjedočanstvo, križ,... a bilo je i onih kojima je vjera bila opijum, natražnjaštvo, otupljenost,... Znam za Pavla, Augustina, Franju,... ali oni su poslije obraćenja nastavili živjeti Evanđelje.
Eh, došle su i te 90.-te. Tada si samo jednim pogledom u Crkvi mogao vidjeti ono što je mjesec, dva ili godinu prije bilo nespojivo. Kako reče naš župnik "Duh Sveti djeluje!" Oprostili smo mi onima koji su nas uredno zapisivali a i onima koji su nam obećavali napredak ako se oderknemo "natražnjaštva" i uzmemo "crveni libar",... Kršćani smo. Trebamo oprostiti jedni drugima. Živ čovjek griješi.
Gledam danas nakon 20 godina "velikog obraćenja" kako od moje generacije na misu idu oni koji u išli i prije 90.-ih. Ima nešto i onih koji su se obratili, ali nekako mi se čini da nas je manje nego u ona prelomna vremena.

Da ne duljim, mene sve više muči pitanje: Jesmo li mi tih godina žrtvovali kvalitetu da bi dobili na kvaniteti? Znam neke iz "naprednih grupacija" kako su se tih godina u tjedan dana pripremili i primili sakramente inicijacije. Jesmo li malo kvasca umiješali u preveliku količinu brašna? Diže kvasac (radi), ali puno je brašna pa se ne vidi. Možda bi bilo dobro ono kvasca zamijesiti u odgovarajuću količinu brašna? Bolje je pojesti manje juhe a da je dovoljno soli, nego puno juhe koja ima bljutav okus.

Ove godine jedan od roditelja nije došao na ispovijed pred Prvu pričest svoga djeteta, jer "trebao je pripremati odojka". A ja mislio da je Prva pričest sakramenat, a odojak se koristi u mnogim životnim trenucima (veselim ili žalosnim) a Pra pričest tog djeteta samo jednom. Što je danas kršćaninu i "kršćaninu" važnije za taj sakramenat ispovijed ili odojak?

Dobrodošao glasniče. Lijep post, ali je namijenjen za rubriku ''Razgovori o vjerskim temama''. Pozdrav i blagoslov.

_________________
http://www.mhfm1.com

Ovo je zanimljivo i nedavno sam razmišljao na sličan način. Devedesetih se govorilo jako puno govorilo o "duhovnoj obnovi hrvatskog naroda", no čini mi se da joj je koncept bio sasvim pogrešan. Išlo se u više pravaca, od kojih su najiviše eksponirani bili karizmatska obnova (uključivo i prof Ivančića) i populacijski pokret, dok je npr. Socijalni nauk Crkve bio jako zapostavljaen a to je i danas. Čini mi se kako se baš na njemu moglo izgraditi bolje društvo a ne da se provukla onako kriminalna privatizacija. Tim više je poražavajuće, što je u tim početcima, jedan ministar u vladi bio sada sveprisutni umirovljeni profesor s KBF-a.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

E to ti je tako kod nas vrele krvi. Mada sam si stavio u glavu da ću poslije pozdravnog posta ispregledati Forum da vidim gdje što jest, ali želja da nešto napišem me natjerala u pogrešku. Zahvaljujem "cunjozu" i pokušat ću pripaziti na teme i postove gdje idu.


Ne bih se složio s nekim stavovima iz ovog posta. Mislim da su predlagatelji "duhovne obnove" dosta dobro postavili ono što jest i na koji način bi trebalo doći do povećanja duhovnosti među katolicima u RH. Međutim, u to su se uključili i neki subjekti koji su prilagodili svojim osobnim ili grupnim prohtjevima tu veličanstvenu ideju. Druga pogreška jest: duhovni razvoj se događa u osobi a ne grupi. nGrpuna duhovnost može pripomoći osobnoj izgradnji, ali i ne mora. Možemo primjetiti kako i danas neki hodaju po raznim seminarima duhovnosti, ali u zajednici u kojoj pripadaju ne viđaju se na Euharistiji. Euharistija je centar našeg kršćanskog življenja. To je susret Boga i čovjeka licem u lice. Mislim da je ta "seminarska duhovnost bez euharistije" odlazak u slijepu ulicu duhovnosti. Trebalo je i treba izgrađivati svjedoke i navjestitelje između vjernika koji će djelovati u širinu, među narodom. Mnogo toga i tih se učahurilo u "elitizam" i ne primjećuju se, a ni oni ne primjećuju ono stvarno događajuće. Treća pogreška, a ona je i danas dosta prisutna: mi smo Hrvati i katolici. Nisu svi Hrvati katolici, a ni svi katolici Hrvati. Zato danas u društvu imamo veliki postotak katolika, a puno manji onih koji žive svoje katoličanstvo.

Slažem se. Ja mislim da je sve to rezultat rata i onog vjerničkog zanosa za vrijeme rata tipa ''Bože čuvaj Hrvatsku...''. Zagustilo je, nije više bilo Jugoslavije stoga je javno ispovijedanje vjere bilo zajamčeno i potaknuto situacijom. To je bilo tada. Sada je sve to splasnulo, a ti ljudi pojma nemaju o svojoj vjeri pa ju zato ni ne prakticiraju. Onaj koji poznaje svoju vjeru voljet će ju i prakticirati.
Ne postoji više(ako je ikad i postojalo) BiH (Bog i Hrvati) u pravom smislu. Sve je to sada samo nominalno, ali ništa nije praktično. Taman sam danas napisao status na fejsu:,,Ljudi moji, ako ste nešto onda to budite do kraja. Svi vi ste mlaki i meljavi. Niste dosljedni svojim uvjerenjima. Nemoj mi reći da si katolik, a presvetu Misu nikad vidio nisi, papu i Crkvu prezireš te Boga s Neba skidaš...''

_________________
http://www.mhfm1.com

Nije to ništa, oni su tako slični svim onim katolicima "od rođenja" koji nakon istih sakramenata ništa ne drže do vjere.
Oni koji su se obratili '90-tih zaista su osjetili onaj unutarnji zanos poziva, a to se nekima događa (nažalost) samo jednom u životu.
Želim reći, oni su pristupili Bogu, nitko ih nije vukao za rukav, mislim da nije bilo puno "podilaženja", niti žrtvovanja kvalitete da bi se oni privukli.

S druge strane, vjerski život je zahtjevan život. Isusu su njegovi učenici također rekli: "Tvrd je ovo govor, tko će ga slušati!" i mnogi su otišli.
Ako se nešto propustilo u "duhovnoj obnovi" naroda onda mislim da je to jedan uporniji i dosljedniji govor o grijehu i nespojivosti svjetovnog pomodarstva i istinske vjere. Puno toga, počevši od malih svakodnevnih stvari koje spadaju u područje grijeha mi smatramo vrlinom i zovemo "snalažljivošću". To sve počinje od malih, obiteljskih stvari, a završava gospodarskim problemima i kriminalom u privatizaciji.
Čitam upravo neke od propovijedi sv. I. M. Vianneya, koji je proglašen "zaštitnikom župnika" i svećenicima stavljen za uzor. On je naime, toliko korio i toliko budio savjest kršćana da bi ga s malo kojim poznatim svećenikom danas mogla usporediti.

Mi koji idemo redovito u crkvu mislim da smo ponekad previše formalni, pričešćujemo se bez ispovijedi i nedostojno, nedovoljno se pripremamo za sv. ispovijed, ne ispitujemo svoju savjest.
U karizmatskoj duhovnoj obnovi razlikujem dvije struje, onu koja je sposobna utjecati na osobne odluke ljudi, koja se kritički postavlja prema svijetu oko sebe, tradicionalna je po svojoj duhovnosti i umije ozdraviti i emocije i razum (primjer, u prvom redu takvima smatram propovjednike mons. Bolobanića i fra Linića), dok bi druga struja bila veliko mnoštvo naroda koji kroz seminare i "seanse" dolazi k Bogu tražeći od Njega i svećenika pomoć i rješenje u raznim emotivnim, psihičkim, duhovnim ili tjelesnim problemima i bolestima kada njihova vjera u Boga ovisi o uslišanju molitava, i slični su onima koji stalno nešto od Boga traže, a ništa se ne mijenjaju... Bog će ih možda ozdraviti, ali tko će spasiti njihovu dušu?...

Prije je bilo dovoljno kvasca za količinu brašna. Čini mi se da danas imamo previše brašna na malo kvasca.

Bolje je smanjiti brašna da bi kvasac mogao uskvasati.

Sve je lijepo i dobro napisano i imao bih mnogo dodati. Evo mi govorimo i o duhovnosti. O duhovnoj obnovi i ponudile su nam se senzacije - od Međugorja do raznih skazanja na raznim kružocima gdje se ljudima nude senzacije kao doživljaj i to se zamjenjuje sa mučnim putem obraćenja (promjene mišljenja - mentaliteta - načina razmišljanja) "methanoeite obratite se" Isusova je riječ. Nudi se instant sjedinjenje s Bogom mjesto dugog puta čišćenja, noći duše, prosvjetljenja i sjedinjenja. To je po mom sudu jedna pogreška. Druga je što našu situaciju gledamo našim očima a mi smo dio katoličke Crkve sa specifičnim problemima, ali moramo gledati što se "iza brda valja" da će to doći kod nas. U mojoj župi se kaže: "Ako sijeva preko Velog brda- kiša će!" Zato sam dao malo truda preveo ovaj članak o stanju Crkve u Njemačkoj koji mi se čini za nas vrlo indikativan - jasno druge okolnosti. Evo članka.
http://www.don-ivica.net/index.php?opti ... &Itemid=58

danas mi jedna gospođa kaže da u njemačkoj ima 20 milijuna turaka. Za 8 milijuna se službeno zna ali još 12 milijuna ih ima dvojno državljanstvo za koje njemačka vlada ne zna jer nisu prijavili da imaju još i tursko državljanstvo u turskoj. Znači 25% populacije u njemačkoj su turci

Ne znam koliko je Turaka u Njemačkoj, ali me puno više zabrinjava koliko je malo roditelja spremno imati više djece. Tko ima djecu ima i budućnost. Mnogi su narodi nestali, a i mnogi će nestati, jer nisu spremni primiti život.
Do nedavno djete je bilo plod ljubavi, a danas je plod ekonomske računice.

Znači, po pitanju broja djece ste za kvantitetu koja je odraz kvalitete duhovnog i vjerskog života?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Po pitanju broja djece sam za kvantitetu, a bilo bi poželjno da su rođeni u obitelji kvalitetnog duhovnog života.

Post je bio odgovor na broj Turaka u Njemačkoj.

To je zapravo potpuno izvan teme o kojoj se ovdje raspravlja. Nastavimo raspravu o kvaliteti duhovnog života.
Npr. koji su preduvjeti za kvalitetan duhovni život. Koje su mogućnsti vjerniku na raspolaganju? Da li neki namjerno koče tuđe uspješne pastoralne poteze, jer su sami neuspješni i bez idejni?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Danasnji je covjek navikao na mnostvo laganih i ekspresnih rjesenja za sve zivotne situacije sto cini zivot ugodnim. Nauci ovo u 2 koraka, rijesi ono u 3 koraka, nazovi ovaj broj radi onoga itd. Nesto slicno nazalost mnogi ljudi ocekuju i u polju duhovnosti. Ali, duhovnost u zivotu jednog katolika nije nesto takvo. Treba svaki dan iznova pogledati u oci vlastitim poteskocama, propustima i padovima. treba svaki dan iznova posvjescivati sebi Gospodinovu ljubav i sva ona djela koja nam cini, treba svaki dan iznova biti spreman na uzimanje kriza i odlazak na Kalvariju. Treba zivjeti onaj dosadni i monotoni zivot dan po dan i boriti se s njime. I tako svaki dan iznova sve do kraja. A, od neceg takvog vecina ljudi bjezi.
Glavni uvjet da bi se kvalitetno zivjelo duhovnost je spremnost na rad, spremnost na mukotrpan rad na sebi svaki dan. I to ne zahtjeva prevec vremena. Naci prostor za svakodnevnu molitvu i kratku meditaciju nije nemoguce kako mnogi zele sebe zavarati. Molitva sa svojim bliznjima barem za nedjelnji rucak. Odlazak na sv. Misu i drugim danima pored nedjelje takodjer nije nemoguca misija. Kupnja poucnog stiva, neke duhovne knjige takodjer ne bi smjela biti problem. No bitna je spremnost i zelja koju ce Gospodin zasigurno uocit.
Kucajte i otvorit ce Vam se, trazite i naci cete, molite i primit cete - to je nemoguce postici sjedeci doma u naslonjacu i misleci kako je moja zupna zajednica i moj zupnik ne cine nista pa zbog cega bih se i ja onda trudio.

_________________
"Ecce venio"

Sasvim se slažem. U duhovnom rastu nema prečica, niti se bilo što može izgraditi na brzinu. Rezultati nisu spektakularni. Zbog svega je mnogo ljudi kojima takvo nešto nije zanimljivo. Još kada se uzme ponuda kvazi duhovnosti koja se nudi na sve strane, vrlo spektakularna, stvar postaje sasvim jasna.