Kresimir Fly je napisao/la:
Informiraj se:
Dragutin Pavličević, Hrvatske kućne/obiteljske zadruge I. i II, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2010.
Kapitalno djelo o životu i kulturi hrvatskog sela
Ivan Jurišić
Objavljeno impozantno djelo o našoj agrarnoj i socijalnoj povijesti
Rijetko se događa da neku knjigu predstavlja četvero znanstvenika raznih struka, a upravo se to zbilo u IDZ Ivo Pilar u Zagrebu. Naime, dvosvečanu monografiju predstavili su pravnik Zvonimir Šeparović, etnologinja Milana Černelić, sociolog Ivan Rogić, povjesničar Željko Holjevac i autor, također povjesničar. I ta činjenica govori o višeznanstvenom pothvatu kojim su se dosad bavili učenjaci navedenih i drugih struka, svaka sa svoga stajališta. No bez sintetičnog pristupa toj našoj posebnosti, toj instituciji zajedničkog života, rada, proizvodnje i potrošnje, demokratskog načina odlučivanja i upravljanja. Kućna ili obiteljska zadruga koju su do sredine 19. stoljeća zvali i patrijarhalni život nešto je vrlo slično košnici pčela u kojoj je sve određeno, organizirano, a kad ta ljudska košnica preraste, odvajaju se novi rojevi, zasnivaju nove košnice.
slika
Prvi dio te opsežne knjige izašao je 1989. i osim teoretskoga pristupa o nastanku, starosti, vrstama zadruga obrađene su zadruge s povijesnog stajališta do 1881, kad se Vojna krajina vratila Hrvatskoj. Otada kmetske i krajiške zadruge žive u istim uvjetima i ravnaju se po istim ili sličnim zakonima. Budući da su zadruge posebnost naše povijesti i kulture poput Vojne krajine, za obje teme postoji zanimanje u svjetskoj znanosti. To potvrđuju i pozitivne recenzije u Europi i Americi. Tako je npr. sovjetski povjesničar V. I. Frejdzon napisao kako će to biti „knjiga duga vijeka“, a austrijski K. Kaser kako je to „životno djelo autora“. Naš pokojni predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić ustvrdio je kako ona donosi „raskoš podataka, kritika i važnih priloga“ i da unatoč tome što je nije pisao pravnik, ona je „vrijedan doprinos povijesti prava“. Sva trojica recenzenata imali su pravo i monografija je 1991. dobila prvu znanstvenu nagradu u demokratskoj Republici Hrvatskoj, koja je nosila ime Bartola Kašića, jezikoslovca koji je još 1612. opisao jednu kućnu zadrugu u Srijemu.
S obzirom da je prva knjiga odavno rasprodana, iako tema nije obrađena u cijelosti, izdavač je naručio od autora obradu fenomena zadruga i zadrugarstva do naših dana i upravo objavio obje knjige u novoj opremi. Važno je napomenuti da je prva knjiga pretiskana bez ikakvih (osim tehničkih) promjena, iako je pisana u vrijeme socijalističkog sustava i njegovih ograničenja. Ta činjenica potvrđuje objektivnost i znanstvenost autorova pristupa toj golemoj građi iz neispisane povijesti našega sela i seljaštva. Doista, uz naziv kućne dodan je i obiteljske zadruge, kako ih nazivaju etnolozi prema onom porodične, kako su ih zvali za postojanja Jugoslavije. Povjesničari, pravnici i sociolozi rabe, po njihovu mišljenju, adekvatniji naziv kućne kako je naziva i prvi zadružni zakon iz 1807. i prva, Utješenovićeva, monografija, Hauskommunion (kućna zajednica).
Iako su zadruge postojale od pamtivijeka, u raznim društveno-gospodarskim sustavima i narodima, iako su ih neki autori nazivali južnoslavenskim, jugoslavenskim, krajiškim, srpskim, autor se odlučio za naziv hrvatska, kako ju je nazvao naš ugledni pravnik Ivan Krbek (Pravna konstrukcija hrvatske kućne zadruge). To potvrđuje i drugi poznati pravnik Vinko Krišković u knjizi Hrvatsko pravo kućnih zadruga. Tomu treba dodati da se u Srbiji i Crnoj Gori samo u jednom zakonskom aktu govori o zadrugama, a u našoj Dalmaciji, Dubrovačkoj Republici, Bosni i Hercegovini kao i na Kosovu nije bilo nijednoga zakona koji bi raspravio zadružnu materiju, iako su tamo također postojale kućne zadruge. No u Hrvatskoj i Slavoniji, kao i u našoj Vojnoj krajini, doneseno je dvadesetak zakona i podzakona o kućnim zadrugama. U vrijeme njihova raspadanja i nestajanja razvila se iznimno bogata sudska praksa ili judikatura koja seže sve do naših dana. Naime, zadružno, običajno, pravo stubokom se razlikuje od rimskoga, građanskog, prava i u rješavanju posjedovanja zajedničkih nekretnina primjenjuju se još danas zadružni Zakon iz 1889. i Novela toga zakona iz 1902, iako je socijalistička Jugoslavija poništila sve „buržoaske“ zakone, pa i zadružne, 1941. godine.
Pišući prvu knjigu, autor je 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća prikupio golem broj dokumenata, novinskih članaka, literature i proveo ankete o zadružnom životu dok su još bili živi neki zadrugari. Dodao je tomu brojne književne priloge naših eminentnih pisaca poput Reljkovića, Šenoe, Pavlinovića, Kozarca, Tadijanovića. Uz to je priložio i brojne zapise o zadrugama koje su pisali uglavnom svećenici i učitelji, a objavio ih je Antun Radić u Zborniku za narodni život i običaje te brojni etnolozi i sociolozi u nas i u svijetu i tako u dvije knjige dao zaokruženu sliku zadružnoga života, unutarnjih odnosa u zadruzi, njezina demokratskog načina izbora starješine i upravljanja. S obzirom da agrarna, seljačka društva, a takvo je sve do novijega doba bilo i naše, hrvatsko, ne ostavljaju iza sebe pisanih tragova, ovim djelom spašeno je ono što se u posljednji čas dalo spasiti, s čime se kao našom, hrvatskom specifičnošću možemo ponositi.
I dok se prva knjiga bavi kućnim zadrugama u Hrvatskoj i Slavoniji s Vojnom krajinom, dakle užim hrvatskim etničkim ozemljem i feudalnim, vojničko-feudalnim razdobljem i onim prijelaznim nakon ukidanja kmetstva 1848, druga ide sve do novijeg doba, dokad su postojale zadruge (npr. u Slavoniji i Konavlima), zahvaća i Dalmaciju, bivšu Dubrovačku Republiku, Bosnu i Hercegovinu (zaleđe Bihaća i bosansku Posavinu) te zadruge hrvatskih Srba (Bukovica i Kordun). S obzirom da je nestajanje kućnih zadruga kao kolektivnog načina života i rada bilo aktualno potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kućno se zadrugarstvo sve više zamjenjuje stručnim, proizvodno-organizacijskim (vinogradarske, ma-sli-narske, stočarske, obrtničke) zadruge. Stoga se u drugoj knjizi govori i o tom obliku udru-ži-vanja. Naime, tada su i Katolička crkva i Se-ljačka stranka braće Radić nastojale zadrugarstvom hrvatskog sela oduprijeti se i komunizmu i liberalizmu.
Osim ta dva oblika zadrugarstva ukratko je obrađeno i tzv. seljačko radno zadrugarstvo kao oblik kolektivizacije sela po sovjetskom uzoru kolhoza i sovhoza. Seljacima, crkvi i veleposjednicima oduzimana je zemlja i silom su utjerivani u te, skraćeno rečeno, SRZ. Pritisak je pojačan nakon sukoba s Informbiroom 1948, kad se htjelo Staljinu pokazati kako kolektivizacija seljaštva napreduje bolje nego u SSSR-u. S tim nasilnim oblikom zadrugarstva prestalo se 1953, kad se smirio sukob sa sovjetskim komunistima, a i poslije pritiska iz SAD i konačnog uviđanja promašenosti cijeloga projekta.
Na koncu svake knjige brojni su izvorni dokumenti o zadrugama i zadrugarstvu, dijelovi najvažnijih zadružnih zakona, sjećanje istaknutih pojedinaca o životu u zadrugama svih oblika te brojne ilustracije i preslike izvornih dokumenata, jasno uz opširan popis naše i inozemne literature. Ukratko, zaista impozantno djelo o našoj agrarnoj i socijalnoj povijesti kakvo dosad nismo imali, a nemaju ga ni drugi susjedni narodi.
I gdje je tu Dalmacija? Uopće nisam negirala postojanje zadruga, nego sam precizirala kad je u pitanju Dalmacija i još konkretnije uzobalni pojas i otoci.
Login
Registracija
FAQ
Traži
