Katolički odgovori

Hvaljen Isus i Marija,
moje pitanje je vezano uz nedavni događaj koji se desio u Čakovcu. Dakle, otac ubije svog sinčića od dvije godine,objesi malog anđela i očekuje se da se i njega žali jer je sigurno bio duševni bolesnik. Meni osobno je žao samo tog dječačića i to toliko kao da je moje vlastito djete jer i sama imam dvoje dječice od 5,5 god. curicu i sina od 2,5 god. Plačem zbog tog mališana i danas nakon 4 dana, a i noćas sam imala snove vezane uz taj događaj, strašno me to pogodilo i osobno iako nikoga ne poznajem od te obitelji.
Na tog oca ne želim trošiti ni slovo, a mogla bi ga svakako nazivati.
Moje pitanje je : Zar se stvarno od mene majke krščanke očekuje da tog čovjeka žalim ?
Meni je žao što to ne mogu, pa neka mi i Bog oprosti ali mu ne mogu to ni oprostiti.

Za nas same je dobro da opraštamo, da ne mrzimo drugoga, da nas to ne muči. Ne možemo to zaista uvijek svojim snagama, pa za taj mir treba moliti.
Mada ne vidim što konkretno bi trebala oprostiti, već mi se čini da te općenito boli nepravda i grijeh koji je učinjen. Zaista grijeh nije privatna stvar već utječe na sve one koji nas okružuju i tako na cijelo društvo.
Samoubojstvo je užasan, težak grijeh, kao i ubojstvo nevinog djeteta. Međutim ne sudimo čovjeka mi, nego na kraju prepuštamo to Bogu. Mi osuđujemo grijeh a ne čovjeka! Na nama je dakle da se zalažemo za dobro i grijeh osudimo, da umjesto ovakvih slučajeva svaki čovjek upozna Boga koji je Ljubav i koji jedini daje čovjeku sreću.

Mislim da je dobro zbog vas da mu u srcu oprostite jer on nezna da mu ne oprastate a vi da se preselite u Australiju nositi cete to kao opterecenje u srcu. Mislim da je to dobro zbog vas, po primjeru Isusa Krista, jer ni djetetu ne pomazete ako mrzite njegova oca, ono je u raju i uziva milost svog pravog Oca. A za bioloskog oca trebate moliti da se obrati. Mi nemamo pravo suditi druge i ne znamo sto je u srcu drugog covjeka. Zato ne osudivati nego prastati. To je krscanstvo. I zahvaljujte Bogu za svoju djecu ali ucite djecu i da mole za svoje roditelje jer molitva ciste djece je najuslisenija
Sto se tice samoubojstva stvar je jasna. Crkva je odobrila te sahrane jer se smatra da se pri zdravoj pameti nijedan covjek ne bi odlucio na to tako da to ne treba dovoditi u pitanje.

Iskreno, tema koja nikada, ali nikada nije neaktivna..
pročitala sam malo neke starije postove, neke članke objavljene na webu o temi suicida.
ja satlno balansiram, još od ranog jadnog, tužnog djetinjstva na toj tankoj granici života-smrti.
tražila sam pomoć psihijatra, nije me sram, makar u tekstovima na webu piše da s samoubojice srame svog stanja?!
pa, kad čovjek stalno živi jednu te istu agoniju, zatvoren u jedan mračni krug iz kojeg nevidi izlaz, naravno da potraži pomoć i kod psihijatra i kod svečenika.
nakon neznam više kojeg pokušaja samoubojstva, ne brojim, baš su me osudili i liječnici i svečenik..znam da su i oni, da smo svi ljudi, ali teško je kad čovjek svaki dan prolazi svoju agoniju, praktički sam, nitko ga ne doživljava na način da mu pruži pomoć, već samo osuda, teško je..

ozbiljno su me shvatili tek u jednoj zajednici, kada sam prvi put i spomenula na glas da me prati duh samoubojstva. nakon molitve duh je progovorio i rekao-neču otiči!
nije mogao gledati u raspelo, i Isusa na križu..sada sam u procesu "otklinjanja", ali od momenta kada trebam otići na molitvu, trebam čekati još 2mjeseca..znate li kako je to dugo????

vjernica sam, srcem, ali nemogu se ispovijedati niti pričešćivati, životne okolnosti, i da samo znate kako je teško kada u župi nemate podršku svećenika..i sada opet agonija koja me uvlači u misli samoubojstva. neznam hoću li sutra biti živa..

Vrlo teško je ovako bilo kome pružit pomoć, posebice u tako delikatnoj stvari koja duboko zadire i u duh i u psihu čovjeka. No, ne znam zašto trebaš čekati 2 mjeseca da svećenik izmoli molitve otklinjanja ta one nisu pravi egzorcizam za koji treba dozvola biskupa, ali i ne znam koliko ma i jedna molitva pomaže osobi koja živi izvan punog zajedništva Crkve. Tu treba učiniti štogod je moguće da ti život protiče uistinu vjernički -redovita molitva i sakramenti. I još nešto - pouzdanje da ti Bog ne daje križa koji je teži od tvoje mjere. To pouzdanje treba biti svjestan stav volje, a osjećaje staviti u drugi plan.

Bolesna sam, fizički, kronična bolest, nekad sam bolje nekad ne tako dobro. Zato sam potražila pomoć psihijatra, da se s bolesti jednako nosim i kad sam dobro i kada ne. Psiha mi je normalna, nemam "devijacija". Vjera me spašava da sam još tu. Žao mi je samo što nemam mogućnost svete pričesti, ispovijedi...ali kad sam potražila pomoć župnika da mi pomogne oko odrješenja prvog braka, mog supruga koji nije vjernik, rekao je da nemamo na osnovu čega tražiti odrješenje, iako je njegov brak trajao manje od 6 mjeseci, imala je drugog, rekla da ne želi djecu, i da ga ne voli. Meni je stvarno teško, jer balansiram u vjerničkom životu, skrivam se dok molim-najvećim dijelom, sada nakon 9 godina takvog načina i toga mi je dosta, pa više ne govorim da idem na kavu, a idem na misu ili neki duhovni susret. Iskreno Sara, teško je uopće reći na glas da imaš nako posjednuće, opsjednuće..nisam znala da je tako ozbiljno, dok se nije očitovalo.. Zamolila sam neke prijatelje koji su u vjerskim zajednicama da malo jače mole za mene. Volila bi znati gdje se mogu obratiti za egzorcizam, jer nisam pomoć našla u Hrvatskoj, zato čekam.. Ako znaš ti ili netko, volila bi da mi pomognete. Svjesno i racionalno ne želim niti se ubiti niti držati nepraštanje u srcu, i stvarno molim za svoje duhovno ozdravljenje. Malo je ljudi koji su obračenici, više je naučenih vjernika, ja sam u onoj manjini izgubljene ovce..vjerujem srcem. Mislim da je srce ipak najjače, da Bog ipak gleda u njega, a ne u vjerničku naučenu formu. Još sam tu Nekoliko ljudi koji imaju duhovne "darove", bez da sam im išta rekla, rekli su mi da se čude što sam još živa E pa jesam, zahvaljujući velikoj istini-i ja sam voljeno Božje dijete I dok ima ljudi koji su spremni pomoči, lakše je..

_________________
Uđi svijetlo u dubine tame moje duše

Svi smo mi ljudi slabi, imamo svoje probleme i krizeve. Netko ih lakse nosi, netko teze.
Ali rjetki su svjesni da je kriz (npr. bolest) ponekad posebna milost, koja nas baca na koljena, i nakon kojega Bog postaje jedino rjesenje u nasemu zivotu (ugrubo,kriza nebi ni bilo da smo to znali prije).

Za pocetak mozda da potrazis pomoc psihologa, koji bi ti pomogao sagledati tvoj problem iz drugoga kuta. Mozda ne postoje kako kazes "devijacije" (psihijatar utvrdio da nije potrebno klinicki pristupiti problemu), ali kod sucidalnih misli i depresije (spektar uzroka) dobar razgovor ti nemoze skoditi. Olaksati se, cuti dobar savjet. Uz to idealno bi bilo naci dobrog duhovnika (gdje zivis? sigurno ti mnogi sa foruma mogu nekoga predloziti).

Da ne ulazim u pretpostavke, ali posto nemozes pristupiti svetim sakramentima i dobiti odrijesenje, duhovnik bi te trebao uputiti, i savjetovati (naravno ako tvoja odluka nije da nastavis zivjeti u teskome grijehu? o temi braka imas aktivnu temu na ovom formu).

Stvari oko opsjednuca, posjednuca i otklinanja su duboka tema. Potrebno je spoznati mnogo toga. Ne postoje instant rjesenja, ali sve se svodi na osnovni krscanski i sakramentalni zivot. Ne po "srcu" kako kazes. Srce je sito osjecaja, koje mi ne mozemo kontrolirati, jel osjecaji ne dolaze od "nas".

Tako i lopov moze reci da zivi po srcu i mirno spava (ima ogrezlu savjest i tvrdo srce). Dali ga to opravdava? Zasto se onda skriva? Onaj tko radi pravedno nema sta skrivati...kad se mi promjenimo promjenit ce se i oni oko nas.

Svi ljudi imaju duhovne darove, bilo naravne (ceste, razumljive) ili nadnaravne (misticne). Ljude vecinom privlace ovi drugi (rijetki)...pokusavaju ih tumaciti (obicno oni koji ih nemaju) a u stvari bi ih egoisticno zeljelji posjedovati. Ali Duh puse kako zeli, i uz dar dolazi posebna milost. Nemozes razumjeti ako ti nije dano.
Kako razumjeti nesto nevidljivo i duhovno, kad nemozes objasniti ni ono "naravno"? Potrebno je obuzdati znatizelju, jel nisu darovi sami sebi svrha, vec plod kreposnog zivota.

Um uvijek o necemu razmislja, razne nam misli dolaze na pamet. Zato kada dodu one teske, trebamo ih zamjeniti onim rjecima blagoslova. Blagoslivljat sve i svakoga.
A kada nam je tesko sakrit se u Isusove rane. Moli srcem: "Evo moj Isuse boli me glava, rame, bok...sakrij me Gospode u svoje rane od trnove krune, u ranu od kriza na ramenu, u svoj probodeni bok...kako da se zalim...moje su boli neznatne u usporedbi sa tvojima...ali ja sam slab...budi moja snaga, moj mir, moj zaklon."
Kod prisilnih misli zazovi Mariju i svoga andela cuvara u pomoc.

Budi hrabra! "Tko je kao Bog?"

_________________
Tko ljubi Isusa ne traži ništa osim žrtve. Sveti Pavao od Križa

Imala sam godinama dobrog duhovnika, koji je postao župnik naše crkve, pa gvardijan samostana, i čini mi se da se jako udaljio od ljudi koji imaju teške probleme, stvarne probleme..radi "svoj posao", i ok.. pitanje je koliko je težak grijeh život u bračnoj zajednici koja nije crkvena. veliki dio nas rođen je u vrijeme komunizma, roditelji oba ili jedan bili su u partiji, i mi kao djeca vjeru uopće nismo poznavali, Bog se nije smio ni spomenuti. Zato me jako zaboli činjenica da ljudi osuđuju one koji su živjeli u neznanju, ne zato što su sami htjeli , već zato što su tako odgajani. naravno da želim ozakoniti svoju bračnu zajednicu, i crkvenim sakramentom vjenčanja, ali kako mi je jedan svećenik i rekao, ne obaziri se na ljude koji ti govore da si u teškom grijehu. Nisam imala ni abortusa, nisam nikoga ubila, nisam ni najbolji ni najgori čovjek na svijetu, a moji problem sucida traje još od ranog nesretnog djetinjstva-djeca alkoholičara, kojih i ja puno znam, dobro znaju što to znači-svakodnevno mučenje, od malena nisam htela živjeti, toliko je bilo teško, preljub u braku, tako moderno danas-meni ide teško praštanje, vjerojatno zbog djetinjstva, i zato što sam svjedok od malena ljudskih slabosti, osobito preljuba. Otvoreno razgovaram sa svojim psihijatrom, i da razgovor puno pomaže, i ne znači slabost već pomoć samom sebi. Zlo nikada ne spava, i jedva čeka trenutak kada smo slabi da nas napadne. prihvaćam bolest dosta dobro, osobito što mi liječnici mogu samo ublažiti i usporiti ju, i zahvaljujući bolesti upoznala sam Boga, vjerojatno da nisam nebi me bilo.. Svjesna sam činjenice da je moj križ malo teži, prihvaćam ga, nekad bolje nekad teže, ali i to je tako ljudski Svećenik mi je reko na duhovnom razgovoru, moli Boga da ti pošalje jednog Šimuna Cirenca, i molim ga. Ljudi se umore od onih koji su bolesni, a čak bolest ni ne spominjem! Moji ex prijatelji, su ex samo zato što nitko nemože shvatiti da ja sada i ja prije, upoznavanjem Boga, učenjem o vjeri više, nisam ista. Makar ni Boga ne spomenem Imam super dana, ali imam dana kada sam totalno down..još sam tu, i bit ću! Trebam nači način oprostiti sebi, mužu..vjerujem da sam onda na putu oslobođenja! Hvala na savijetima.. dug je put predamnom, jer vjera i vjerovanje su širok, duboki pojam, i da srce ima jako važnu ulogu.
Emanuel

_________________
Uđi svijetlo u dubine tame moje duše