sara je napisao/la:
Modus, toliko malo znaš, a tako se bahato postavljaš! To je temeljni problem komunikacije.
Zar je s tobom počeo svijet i propitivanje stvar, ne misliš li da smo o nekim stvarima i mi, prije tebe, razbijali glave? S jednom "sitnom" ralikom - mi nismo mislili, unaprijed, da je Crkva promašila, a mi pozvani ispravljat krive Drine!
sara je napisao/la:
Modus, toliko malo znaš, a tako se bahato postavljaš! To je temeljni problem komunikacije.
Zar je s tobom počeo svijet i propitivanje stvar, ne misliš li da smo o nekim stvarima i mi, prije tebe, razbijali glave? S jednom "sitnom" ralikom - mi nismo mislili, unaprijed, da je Crkva promašila, a mi pozvani ispravljat krive Drine!
Kada netko ne želi prihvatiti jasne činjenice, odjednom postaje nebitno svo znanje svijeta i bilo koji dokaz, makar je riječ o tomovima knjiga i dokumenata čuvanim po razno raznim arhivima od crkvenih pa do svjetovnih.
NEKI IZVORI KOJI DOVODE U PITANJE NEPOGRJEŠIVOST PAPE
UPOZORENJE! Tekstom koji slijedi ispod, ne daje se konačni odgovor na pitanje iz naslova, već se potiče daljnji dijalog,
svi usputni komentari i interpretacije imaju isključivo karakter mog osobnog promišljanja a ne stava osoblja ovog foruma ili službenog stava crkve. 1. Luka (22:31-32) Isus nagovještava kako će ga Šimun Petar zatajiti , što samo po sebi pokazuje mogućnost Petra (Pape) da po pitanju vjere zabludi:
''Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da va prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš učvrsti svoju braću''
Dakle, Petar može pogriješiti.
2.Poslanica Galačanima (2:11-14) Pavao proziva Šimuna Petra (ili Kefu) za njegove zablude i propuste po pitanju poučavanja vjere, ali i po pitanju morala:
''A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: Doista prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njime se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: ''Ako ti Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?'' ''
3.Djela apostolska upućuju na apsolutnu dominaciju Pavla i inferiornost Petra po pitanju nauka o vjeri i moralu, jer je po pitanju naučavanja Pavao daleko aktivniji, čvršći, autoritarniji i uporniji od kolebljivog Petra. Naime, daleko je više Pavlovih poslanica i govora o vjeri, moralu i životu, nego Petrovih.
4. Dvojben vrhovni autoritet i starješinstvo Petra nad ostalima; dokaze za takvu tvrdnju moguće je naći na više mjesta u NZ, pa tako u (1.Petrovoj:5) i sam Petar sebe ne smatra vrhovnim autoritetom po pitanju nauka;
''Starješine dakle među vama opominjem, ja
sustarješina i svjedok kristovih patnja....''
U uvodu iste te poslanice, Petra se oslovljava sa ''apostol Kristov'' ali se nigdje ne spominje njegov vrhovni status u hijerarhiji te vrhovni autoritet u prvih Kršćana već se autoritet očigledno i prema riječima Petra dijeli između više starješina (on je
sustarješina)
5.Mnogi se teolozi ne slažu po pitanju tumačenja (i prijevoda) Mateja (Mt 16:18) gdje se govori o Petru, prema kojemu je Petar stijena na kojemu će Isus izgraditi svoju crkvu.
Na temelju novijih lingvističkih tumačenja, nije Petar stijena (stavljen je tek u drugo lice ''ti'') već je Isus stijena (Isus je u trećem licu ''ova stijena'').
Prema tom novijem tumačenju, Krist je stijena (temelj) na kojoj je podignut (sagrađen) Petar (Isusova crkva).
Takvo je tumačenje u skladu i sa shvaćanjem velikih Katoličkih autoriteta Sv.Augustina i Sv.Ivana Krizostoma, a takvu ''novu'' interpretaciju dopušta i Katolički katekizam iz 1992.
6. Ako katolički katekizam dopušta obje interpretacije, očigledno postoji i mogućnost da je jedna od verzija pogrešna ali takva je pogreška institucionalizirana preko Katekizma u osobi tadašnjeg Pape, koji je odobrio takvo dvojstvo tumačenja, ili u najmanju ruku (radi čuvanja vjere) nije osudio takav pogled.
7. Katekizam Katoličke crkve do sredine 19.st. eksplicitno odbacuje mogućnost papine nepogrješivosti, nazivajuči takvu ideju ''protestantskom novinom''.
U kasnijim katekizmima se to uklanja ali bez ikakvog pojašnjenja ili reference u odnosu na prijašnji stav.
Ako su pak katekizmi do sredine 19.st. bili nekorektni a ipak su kao takvi očigledno bili objavljivani, onda to znači da Papa nije ''zaštitio'' pravovjerje, a samim time je pogriješio.
8. Od 1870. do danas, višestruko se mijenjalo tumačenje opsega i uvjeta koji moraju biti ispunjeni kako bi Papin izričaj bio smatran nepogrješivim (Ex-Cathedra izričaj). Ako je nešto neosporna istina i ako je jasno, onda se oko toga ne stvara toliko kontroverzi i ne postavlja toliko mnogo pitanja (istina je i danas i jučer i sutra uvijek ista, a nije subjekt tumačenja).
Veliki je problem ideje o nepogrješivosti Pape, činjenica da pojam ''Ex-Cathedra'' nikada nije jasno definiran, već su njegovo značenje i širina bili predmetom promjena.
Vatikan pak nikada nije dao puni popis dokumenata koji su doneseni uz ispunjenje uvjeta ''Ex-Cathedra'' (Čini se da je oprez Vatikana oko toga i razumljiv s obzirom na nedovoljno jasno definiran pojam ''Ex-Cathedra'').
Ipak, danas je poznato oko desetak dokumenata koji zadovoljavaju uvjete ''Ex-Cathedra'' prema današnjem tumačenju.
Zanimljiv je i slučaj enciklike Ivana Pavla II kojom 1994. brani ređenje žena, koji potakao velike kontroverze o tome dal' je riječ o ''Ex-cathedra'' dokumentu ili ne, kako bilo da bilo, sam Papa nikada nije pojasnio narav te enciklike.
9. Ako pak prihvatimo uvjete, stil pisanja i govora, te važnost pod kojim su nastali danas neosporni ''Ex-Cathedra'' dokumenti (npr. dogma o Bezgrešnom začeću BDM)
kao važeća mjerila za ''nepogrješivost (nezabludivost)'' izričaja jednog Pape i ako sad ta ista mjerila primjenimo na izričaje Papa kroz povijest, dolazimo do zaključka kako su se na jednak način i pod jednakim uvjetima, koji su definirani kao ''Ex-Cathedra'' izričaj, izražavali i neki pape dok su počinjavali krivovjerje.
Dakle, ako su ti Pape za vrijeme govora na način ''Ex-Cathedra'' počinili herezu (npr. Honorije I), onda takav izričaj očigledno nije nepogrješiv.Neki poznatiji primjeri:
-
Papa Liberije (352.-366.) pod snažnim utjecajem cara, na sinodi u Sirmiju osuđuje pravovjernu nauku o Sv. Trojstvu, te osuđuje aleksandrijskog biskupa Atanazija koji je branio ispravno učenje o Sv.Trojstvu.
Izvori pak govore da je Papa pokleknuo pred carevim autoritetom.
-
Papa Bonifacije III (607.) na sinodi u Rimu donosi odluku kako je pod prijetnjom ekskomunikacije nitko ne smije biti izabran za Papu dok je aktualni Papa još živ.
Papa Eugen I (654.-657) nije se pridržavao te odredbe pape Bonifaija III.
-
Papa Honorije I (625.-638.) u pismu konstantinopolskom patrijarhu Sergiju potvrđuje njegovo krivovjerno učenje kako je Isus imao samo jednu volju (monoteletizam), i time je otvorio, možda najpoznatije pitanje nepogrješivosti Pape po pitanju tumačenja (učenja) dogme.
Svojim pismom Honorije u biti ispunjava sve bitne uvjete za govor ''Ex-Cathedra'' jer je očigledno da mu se patrijarh obraća kako bi dobio tumačenje od vrhovnog crkvenog autoriteta ali i u svhu objedinjenja Istoka i zapada to jest očuvanja principa ''općenitosti'' (katolička) crkve.
Papa Agaton (678.-681.) saziva Šesti ekumenski koncil, na kojem je Honorije proglašen heretikom, osuđen monoteletistički nauk te uspostavljena Dogma o Dvije Volje Isusa Krista.
Jenako tako,
Papa Leon II (682.-283.) podcrtavajuči rezultate tog koncila osuđuje Papu Honorija I.
-
Papa Inocent VIII (1484.-1492.) izdaje Bulu o vješticama, u kojoj se primjerice tvrdi kako posebno u njemačkim zemljama, osobe oba spola bludniče s Nečastivim.
Rezultat te Bule je i knjiga ''Malleus Maleficarum'' u kojoj se daju naputci o postupcima sa ''vješticama'', ti naputci uključuju, mučenje i zlostavljanje i sl.
Rezultat te Bule su mnogobrojni progoni i ubojstva nevinih žena, ali i muškaraca.
Da podsjetim, od Pape Adeodata I (615.-618) uvedena je ''Bula'' (pečat), koja ima važnost odluke (lat.decretum).
Takvih je primjera moguće naći svugdje, a još je više primjera krajnjeg nemorala razno raznih Papa (npr. Aleksandar VI) koje nećemo razmatrati u kontekstu nepogrješivosti jer ne zadovoljava uvjete ''ex-cathedra''.
10. Slučaj poznatog i nevjerojatnog suđenja ekshumiranom lešu Pape Formoza (891. - 896.) koje je organizirao Papa Stjepan VI (896.-897.) tzv. ''concilium cadavericum''. Donešena je još nevjerojatnija presuda, prema kojoj su već mumificiranom lešu otrgnuti prsti i papinska odjeća, ukinute sve odluke i ređenja Formoza, a tijelo bačeno u Tiber. Takvo suđenje naravno ne može biti valjano i kao takvo se može smatrati kao da se nikada nije dogodilo ali korištena je ''Ex-cathedra'' forma i Papin autoritet, to je ono što je problematično.
Ništa nije drugačije bilo ni u slučaju poznatog suđenja Galileu, a crkveni vjerski nauk o Zemlji kao centru Svemira, očigledno se pokazao pogrešnim, i tamo je Papa govorio po principu ''Ex Cathedra'' i koristeći svoj autoritet u poučavanju o vjeri i moralu.
11.Princip nepogrješivosti pape u najblažem se slučaju značajno suprostavlja načelu ''Slobodne volje'' koju nam daje Bog, pa makar se nepogrješivost odnosila i na uske slučajeve (Ex-Cathedra). Nepogrješivost naime posve isključuje mogućnost konzumiranja vlastite slobodne volje, koja je kako znamo pogrješiva i koja čak dopušta zatajenje Boga (zar to nije učinio i sam Petar kad je zbog manjka vjere i straha, zatajio Isusa?)
12. Narušeno je načelo jednakosti među apostolima i šire;
''Tko želi biti prvi, taj neka vam bude sluga'' .
Tim se načelom pretpostavlja jednakost ali i poniznost, kao vrhunsko načelo.
Dogmom o nepogrješivosti Pape, pretpostavlja se s druge strane poniznost klera i vjernika prema Papi, ali ne vrijedi obratno, što je očigledno suprotno gornjem načelu prema kojemu bi Papa trebao služiti svima ostalima, dakle o svemu pitati i narod (kada je već mogao kroz povijest pitati vladare) i kler.
No, taj je princip poniznosti i služenja znatno ''oštećen'' kroz povijest Vatikana a pogotovo za Renesanse.
13. Pape su kroz povijest ozbiljno narušili i princip ''katoličkog'' (općeg) što je temeljna postavka Isusove crkve na zemlji, jer su svoj nauk, odluke i postupke često vezali uz regionalne i lokalne prilike, pojedine politike, manje ili više udovoljavajuči pojedinim moćnicima svoga vremena i manje ili više u ovisnosti o istima i njihovim državama.
Ta je općenitost značajno dokinuta i proglašenjem Dogme o nepogrješivosti Pape, koja je izazvala daljnje raskole (tako danas postoji i Stara Katolička crkva) što također dovodi u pitanje nepogrješivost Pape.
Ako pogledamo prve dane Kršćanstva, Duh sveti je djelovao na okupljanju što većeg broja ljudi, na širenju Kršćanstva, širenju Isusove crkve, prema tome ako je Papa vođen istim Duhom svetim dok mu je izričaj u ''ex-cathedra'' formi, onda bi rezultat njegovih aktivnosti trebao biti daljnje širenje i dobrobit kršćanstva a ne dijeljenje i raskoli.
Podjele na one koji podržavaju ovu dogmu ili ne, ostale su do dan danas i unutar same crkve, tako je prema jednom istraživanju tek 36,9% vjernika izrazilo slaganje s tom dogmom, 36,9% se ne slaže, a 26,2% nikada nije čulo za tu dogmu.