Katolički odgovori

Radikalan si ti, a ne Biblija. Biblija jasno kaže kako je veliki svećenik koji je dao smaknuti Isusa prorokovao, jer je bio veliki svećenik. Treba razlikovati službu od osobe. Jer u KC nijedan svećenik ne otpušta grijehe po svojoj vlasti, niti papa što čini po svojoj vlasti, već po Božjem autoritetu. A za svoje osobne grijehe odgovarat će kao i ti i ja.

Ne razumiješ termin nezabludivosti, štoviše, ne želiš ga razumijeti, jer se ne nalaziš u stanju slobode na koju se pozivaš, već pod utjecajem indoktrinacije. Niti jedan zli papa nije svoje zlo proglasio naukom Crkve, niti obvezatnim za kršćane. Aleksandar VI. nije rekao da je kršćanima dozvoljeno raditi takve stvari.

Modus, toliko malo znaš, a tako se bahato postavljaš! To je temeljni problem komunikacije.
Zar je s tobom počeo svijet i propitivanje stvar, ne misliš li da smo o nekim stvarima i mi, prije tebe, razbijali glave? S jednom "sitnom" ralikom - mi nismo mislili, unaprijed, da je Crkva promašila, a mi pozvani ispravljat krive Drine!

Kada netko ne želi prihvatiti jasne činjenice, odjednom postaje nebitno svo znanje svijeta i bilo koji dokaz, makar je riječ o tomovima knjiga i dokumenata čuvanim po razno raznim arhivima od crkvenih pa do svjetovnih.

NEKI IZVORI KOJI DOVODE U PITANJE NEPOGRJEŠIVOST PAPE

UPOZORENJE! Tekstom koji slijedi ispod, ne daje se konačni odgovor na pitanje iz naslova, već se potiče daljnji dijalog,
svi usputni komentari i interpretacije imaju isključivo karakter mog osobnog promišljanja a ne stava osoblja ovog foruma ili službenog stava crkve.


1. Luka (22:31-32) Isus nagovještava kako će ga Šimun Petar zatajiti , što samo po sebi pokazuje mogućnost Petra (Pape) da po pitanju vjere zabludi:
''Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da va prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš učvrsti svoju braću''
Dakle, Petar može pogriješiti.

2.Poslanica Galačanima (2:11-14) Pavao proziva Šimuna Petra (ili Kefu) za njegove zablude i propuste po pitanju poučavanja vjere, ali i po pitanju morala:
''A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: Doista prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njime se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: ''Ako ti Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?'' ''

3.Djela apostolska upućuju na apsolutnu dominaciju Pavla i inferiornost Petra po pitanju nauka o vjeri i moralu, jer je po pitanju naučavanja Pavao daleko aktivniji, čvršći, autoritarniji i uporniji od kolebljivog Petra. Naime, daleko je više Pavlovih poslanica i govora o vjeri, moralu i životu, nego Petrovih.

4. Dvojben vrhovni autoritet i starješinstvo Petra nad ostalima; dokaze za takvu tvrdnju moguće je naći na više mjesta u NZ, pa tako u (1.Petrovoj:5) i sam Petar sebe ne smatra vrhovnim autoritetom po pitanju nauka;
''Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok kristovih patnja....''
U uvodu iste te poslanice, Petra se oslovljava sa ''apostol Kristov'' ali se nigdje ne spominje njegov vrhovni status u hijerarhiji te vrhovni autoritet u prvih Kršćana već se autoritet očigledno i prema riječima Petra dijeli između više starješina (on je sustarješina)

5.Mnogi se teolozi ne slažu po pitanju tumačenja (i prijevoda) Mateja (Mt 16:18) gdje se govori o Petru, prema kojemu je Petar stijena na kojemu će Isus izgraditi svoju crkvu.
Na temelju novijih lingvističkih tumačenja, nije Petar stijena (stavljen je tek u drugo lice ''ti'') već je Isus stijena (Isus je u trećem licu ''ova stijena'').
Prema tom novijem tumačenju, Krist je stijena (temelj) na kojoj je podignut (sagrađen) Petar (Isusova crkva).
Takvo je tumačenje u skladu i sa shvaćanjem velikih Katoličkih autoriteta Sv.Augustina i Sv.Ivana Krizostoma, a takvu ''novu'' interpretaciju dopušta i Katolički katekizam iz 1992.

6. Ako katolički katekizam dopušta obje interpretacije, očigledno postoji i mogućnost da je jedna od verzija pogrešna ali takva je pogreška institucionalizirana preko Katekizma u osobi tadašnjeg Pape, koji je odobrio takvo dvojstvo tumačenja, ili u najmanju ruku (radi čuvanja vjere) nije osudio takav pogled.

7. Katekizam Katoličke crkve do sredine 19.st. eksplicitno odbacuje mogućnost papine nepogrješivosti, nazivajuči takvu ideju ''protestantskom novinom''.
U kasnijim katekizmima se to uklanja ali bez ikakvog pojašnjenja ili reference u odnosu na prijašnji stav.
Ako su pak katekizmi do sredine 19.st. bili nekorektni a ipak su kao takvi očigledno bili objavljivani, onda to znači da Papa nije ''zaštitio'' pravovjerje, a samim time je pogriješio.

8. Od 1870. do danas, višestruko se mijenjalo tumačenje opsega i uvjeta koji moraju biti ispunjeni kako bi Papin izričaj bio smatran nepogrješivim (Ex-Cathedra izričaj).
Ako je nešto neosporna istina i ako je jasno, onda se oko toga ne stvara toliko kontroverzi i ne postavlja toliko mnogo pitanja (istina je i danas i jučer i sutra uvijek ista, a nije subjekt tumačenja).
Veliki je problem ideje o nepogrješivosti Pape, činjenica da pojam ''Ex-Cathedra'' nikada nije jasno definiran, već su njegovo značenje i širina bili predmetom promjena.
Vatikan pak nikada nije dao puni popis dokumenata koji su doneseni uz ispunjenje uvjeta ''Ex-Cathedra'' (Čini se da je oprez Vatikana oko toga i razumljiv s obzirom na nedovoljno jasno definiran pojam ''Ex-Cathedra'').
Ipak, danas je poznato oko desetak dokumenata koji zadovoljavaju uvjete ''Ex-Cathedra'' prema današnjem tumačenju.

Zanimljiv je i slučaj enciklike Ivana Pavla II kojom 1994. brani ređenje žena, koji potakao velike kontroverze o tome dal' je riječ o ''Ex-cathedra'' dokumentu ili ne, kako bilo da bilo, sam Papa nikada nije pojasnio narav te enciklike.

9. Ako pak prihvatimo uvjete, stil pisanja i govora, te važnost pod kojim su nastali danas neosporni ''Ex-Cathedra'' dokumenti (npr. dogma o Bezgrešnom začeću BDM) kao važeća mjerila za ''nepogrješivost (nezabludivost)'' izričaja jednog Pape i ako sad ta ista mjerila primjenimo na izričaje Papa kroz povijest, dolazimo do zaključka kako su se na jednak način i pod jednakim uvjetima, koji su definirani kao ''Ex-Cathedra'' izričaj, izražavali i neki pape dok su počinjavali krivovjerje.

Dakle, ako su ti Pape za vrijeme govora na način ''Ex-Cathedra'' počinili herezu (npr. Honorije I), onda takav izričaj očigledno nije nepogrješiv.
Neki poznatiji primjeri:

-Papa Liberije (352.-366.) pod snažnim utjecajem cara, na sinodi u Sirmiju osuđuje pravovjernu nauku o Sv. Trojstvu, te osuđuje aleksandrijskog biskupa Atanazija koji je branio ispravno učenje o Sv.Trojstvu.
Izvori pak govore da je Papa pokleknuo pred carevim autoritetom.

-Papa Bonifacije III (607.) na sinodi u Rimu donosi odluku kako je pod prijetnjom ekskomunikacije nitko ne smije biti izabran za Papu dok je aktualni Papa još živ.
Papa Eugen I (654.-657) nije se pridržavao te odredbe pape Bonifaija III.

-Papa Honorije I (625.-638.) u pismu konstantinopolskom patrijarhu Sergiju potvrđuje njegovo krivovjerno učenje kako je Isus imao samo jednu volju (monoteletizam), i time je otvorio, možda najpoznatije pitanje nepogrješivosti Pape po pitanju tumačenja (učenja) dogme.
Svojim pismom Honorije u biti ispunjava sve bitne uvjete za govor ''Ex-Cathedra'' jer je očigledno da mu se patrijarh obraća kako bi dobio tumačenje od vrhovnog crkvenog autoriteta ali i u svhu objedinjenja Istoka i zapada to jest očuvanja principa ''općenitosti'' (katolička) crkve.
Papa Agaton (678.-681.) saziva Šesti ekumenski koncil, na kojem je Honorije proglašen heretikom, osuđen monoteletistički nauk te uspostavljena Dogma o Dvije Volje Isusa Krista.
Jenako tako, Papa Leon II (682.-283.) podcrtavajuči rezultate tog koncila osuđuje Papu Honorija I.

-Papa Inocent VIII (1484.-1492.) izdaje Bulu o vješticama, u kojoj se primjerice tvrdi kako posebno u njemačkim zemljama, osobe oba spola bludniče s Nečastivim.
Rezultat te Bule je i knjiga ''Malleus Maleficarum'' u kojoj se daju naputci o postupcima sa ''vješticama'', ti naputci uključuju, mučenje i zlostavljanje i sl.
Rezultat te Bule su mnogobrojni progoni i ubojstva nevinih žena, ali i muškaraca.
Da podsjetim, od Pape Adeodata I (615.-618) uvedena je ''Bula'' (pečat), koja ima važnost odluke (lat.decretum).

Takvih je primjera moguće naći svugdje, a još je više primjera krajnjeg nemorala razno raznih Papa (npr. Aleksandar VI) koje nećemo razmatrati u kontekstu nepogrješivosti jer ne zadovoljava uvjete ''ex-cathedra''.

10. Slučaj poznatog i nevjerojatnog suđenja ekshumiranom lešu Pape Formoza (891. - 896.) koje je organizirao Papa Stjepan VI (896.-897.) tzv. ''concilium cadavericum''. Donešena je još nevjerojatnija presuda, prema kojoj su već mumificiranom lešu otrgnuti prsti i papinska odjeća, ukinute sve odluke i ređenja Formoza, a tijelo bačeno u Tiber. Takvo suđenje naravno ne može biti valjano i kao takvo se može smatrati kao da se nikada nije dogodilo ali korištena je ''Ex-cathedra'' forma i Papin autoritet, to je ono što je problematično.
Ništa nije drugačije bilo ni u slučaju poznatog suđenja Galileu, a crkveni vjerski nauk o Zemlji kao centru Svemira, očigledno se pokazao pogrešnim, i tamo je Papa govorio po principu ''Ex Cathedra'' i koristeći svoj autoritet u poučavanju o vjeri i moralu.

11.Princip nepogrješivosti pape u najblažem se slučaju značajno suprostavlja načelu ''Slobodne volje'' koju nam daje Bog, pa makar se nepogrješivost odnosila i na uske slučajeve (Ex-Cathedra). Nepogrješivost naime posve isključuje mogućnost konzumiranja vlastite slobodne volje, koja je kako znamo pogrješiva i koja čak dopušta zatajenje Boga (zar to nije učinio i sam Petar kad je zbog manjka vjere i straha, zatajio Isusa?)

12. Narušeno je načelo jednakosti među apostolima i šire; ''Tko želi biti prvi, taj neka vam bude sluga'' .
Tim se načelom pretpostavlja jednakost ali i poniznost, kao vrhunsko načelo.
Dogmom o nepogrješivosti Pape, pretpostavlja se s druge strane poniznost klera i vjernika prema Papi, ali ne vrijedi obratno, što je očigledno suprotno gornjem načelu prema kojemu bi Papa trebao služiti svima ostalima, dakle o svemu pitati i narod (kada je već mogao kroz povijest pitati vladare) i kler.
No, taj je princip poniznosti i služenja znatno ''oštećen'' kroz povijest Vatikana a pogotovo za Renesanse.

13. Pape su kroz povijest ozbiljno narušili i princip ''katoličkog'' (općeg) što je temeljna postavka Isusove crkve na zemlji, jer su svoj nauk, odluke i postupke često vezali uz regionalne i lokalne prilike, pojedine politike, manje ili više udovoljavajuči pojedinim moćnicima svoga vremena i manje ili više u ovisnosti o istima i njihovim državama.

Ta je općenitost značajno dokinuta i proglašenjem Dogme o nepogrješivosti Pape, koja je izazvala daljnje raskole (tako danas postoji i Stara Katolička crkva) što također dovodi u pitanje nepogrješivost Pape.
Ako pogledamo prve dane Kršćanstva, Duh sveti je djelovao na okupljanju što većeg broja ljudi, na širenju Kršćanstva, širenju Isusove crkve, prema tome ako je Papa vođen istim Duhom svetim dok mu je izričaj u ''ex-cathedra'' formi, onda bi rezultat njegovih aktivnosti trebao biti daljnje širenje i dobrobit kršćanstva a ne dijeljenje i raskoli.

Podjele na one koji podržavaju ovu dogmu ili ne, ostale su do dan danas i unutar same crkve, tako je prema jednom istraživanju tek 36,9% vjernika izrazilo slaganje s tom dogmom, 36,9% se ne slaže, a 26,2% nikada nije čulo za tu dogmu.

Modus,

kao što i sam kažeš "kada netko ne želi prihvatiti jasne činjenice, odjednom postaje nebitno svo znanje svijeta i bilo koji dokaz" - no to u ovom slučaju vrijedi za tebe i propagandiste na koje se oslanjaš. Svi argumenti koje navodiš lako se pobijaju:

1&2 - nije riječ o "ex cathedra" naučavanju, ne radi se o definitivnom proglašavanju nauka kao obvezjućega za sve vjernike od strane Petra. Ja sam i osobno kritizirao Ivana Pavla II zbog ljubljenja Kurana, i premda to smatram njegovim pogrešnim postupkom, ne smatram da se to kosi s papinskom nezabludivošću - naprosto zato što pri tom činu nisu bili ispunjeni uvjeti koji bi njegov postupak kvalificirali kao "ex cathedra"

3&4 - sve ako su ove teze i istinite (što je dvojbeno - ne navodiš čvrste dokaze za njih), opet, manjak čvrstine i autoriteta ne pobija činjenicu nezabludivosti. Nezabludivost samo znači da će papa izreći istinit nauk AKO ga izrekne na način "ex cathedra".

5 - Ti "mnogi teolozi" su u ovom slučaju protestantski teolozi sa svojim vlastitim setom predrasuda i bez stvarne objektivnosti. Vidi ovaj tekst:
http://www.katolici.org/faq.php?action=c_vidi&id=695

6 - A odakle ti to da katekizam dopušta obje interpretacije? Naprotiv, katekizam je barem po pitanju papinske nezabludivosti jednoznačan i jasan: "Rimski biskup, glava biskupskog zbora, ima nezabludivost snagom svoje sluzbe kada, kao vrhovni pastir i ucitelj svih vjernika, koji svoju bracu utvrdjuje u vjeri, definitivno proglasuje nauku vjere i morala (...)." (KKC 891).

7 - O kojem točno katekizmu govoriš i može li neka referenca? Službeni katekizam od 16. stoljeća pa do 1980-tih nalazi se ovdje: http://www.freecatholicebooks.com/books/catechism_of_trent.pdf (engleska verzija) i ne tvrdi ništa slično tvojim insinuacijama.

8 - Odbacujem tvrdnju da se tumačenje mijenjalo. Ako tvrdiš da jest, teret dokaza je na tebi. Prvo i osnovno pravilo u ovakvim raspravama je provjeriti činjeničnu točnost navoda. Ti su ove navode očito preuzeo od nekoga (nedobronamjernog) izvora, bez da si provjerio njihovu točnost.

9&10 - Slično kao 1&2 - primjeri koje navodiš ne zadovoljavaju trostruki uvjet da bi nešto bilo "ex cathedra": (a) mora se ticati vjere ili morala, (b) mora biti upućeno cijeloj Crkvi, (c) mora biti konačnim činom proglašeno kao obvezujuće za sve vjernike.

11 - Odbacujem tvrdnju, smatram da se zasniva na nepreciznosti u pojmovima. Dar nezabludivosti ne prisiljava papu ni na što, on ga samo sprečava u jednoj jedinoj stvari, a to je proglašavanje zablude na način "ex cathedra". To znači da papa ima milijardu i jednu priliku za ispoljavanje slobodne volje: u svemu što čini izvan "ex cathedra" proglasa. Pa čak i u samim "ex cathedra" proglasima, on slobodnom voljom odlučuje da će progovoriti, Bog jedino garantira da će ga spriječiti da naučava zabludu. Slično kao što tebe gravitacija sprečava da poletiš (bez pomoći drugih naprava), pa to ne osporava tvoju slobodnu volju.

12 - Nezabludivost i jest oblik služenja, ona je tu radi nas (da ne zastranimo) a ne radi pape samoga, da bi on mogao promicati svoje hirove.

13 - Slično kao 1&2 te 9&10 - slučajevi koje navodiš nisu "ex cathedra" nauk te ne proturječe principu nezabludivosti.

Što se tiče raskola i ujedinjenja: raskoli nisu nastali usljed istinite i od Boga zajamčene dogme Katoličke Crkve, neko uslijed navezanosti drugih grupacija na zabludu. Nema koristi od pokušaja ujedinjavanja u zabludi, žrtvovanjem istine. Ujedinjejne ima smisla tražiti jedino marljivim nastojanjem da odijeljene skupine upoznaju istinitost katoličkog nauka. Uostalom, evo ti jedan mali misaoni eksperiment: zamisli da Crkva ukine tu dogmu. Čak ako bi se i neka od odijeljenih zajednica zbog toga s njome ujedinila, nastao bi novi masovni raskol jer bi takvu "crkvu" napustili mnogi koji bi takav kompromis smatrali neprihvatljivim.

U 2000 godine papinstva - preko 260 osoba, našlo se što je sasvim razumljivo i nekoliko loših ljudi (ta i pape su ipak ljudi). I sada iz cjelokupne 2 tućgodišnje povijesti izdvajati nekoliko loših osoba, nekoliko loših poteza (koji se ovim ne odobravaju) zaista pokazuje duhovnu jad i bijedu onoga koji to iznosi, a ne jad i bijedu papinstva, jer je vrlo prozirno i primitivno iznositi neke negativne stvari a pri tom ne spomenuti makar neke poztitivne, nije ljudski. I ne zaslužuje diskusiju s takvim ljudima a niti o takvim stvarima. Spomenimo samo 32 prvih papa mučenici, pa veliki pape zaslužni za zapadnu kulturu: Lav Veliki. Grgur VIII, pa da ne nabrajam pape srednjega vijeka, a naročito velike graditelje i mecene koji su zaslužni za procvat kulture, umjetnosti, graditeljstva. Pa spomenimo i velike pape posljednjih stoljeća i njihovu borbu za socijalno pravo i pravdu (samo ih svijet nije htio slušati). Napominjem i Pia XII kojega je propaganda toliko napadala, a zapravo svakog dana niču novi dokazi i činjenice da je bio velik papa. Pa na kraju spominjem i socijalnu encikliku Benedikta XVI, interesantno današnji svijet preko nje porolazi kao da nije napisana... Veoma zanimnljivo...


P.s. ovi koji nabrajaju mračne stranice papinstva neka ne zaborave i Ivanu Papisu....

Bilo bi ih znatno više da sam nabrajao ''tek'' nemoralne Pape, a ne samo one koji su zabludili u nauku vjere.

Inače to o Papisi Ivani nije provjerljivo već je tek legenda.

Ma kakav nauk, što ti pada na pamet, ti svašta proglašavaš naukom

Ako je katolička literatura propaganda, onda se slažem da sam pod utjecajem iste.



Očigledan je primjer Petrove zablude, koliko god mi filozofirali o tome, a u slučaju ''Galaćana'' još je očigledno i kako je ondašnji puk (tadašnje vjernike) poučavao krivovjerju, a za to ga optužuje i Pavao.

Super, to znači da više ne moram vjerovati u Sveto trojstvo i u dvostruku volju Isusa Krista.

Uzmi u ruke Djela apostolska i jednostavno pogledaj koliko je pisao Pavao a koliko Petar, u Bibliji je moguće naći također kako je Petar znatno slabiji po pitanju svjedočenja vjere, da ne kažem izuzetno kolebljiv (tako su nas učili i na vjeronauku u srednjoj školi).

Također, ako netko sam sebe naziv SUstarješinom, onda to znači da nije vrhovni autoritet već jedan među jednakima, osim toga u uvodu u poslanicu sam sebe solovljava tek apostolom a ne starješinom među apostolima.

Sad miješaš i Objavu s izričajem Nauka. Stvarno bi se trebao upoznati s materijom i terminologijom o kojoj želiš raspravljati.

Što se tiče pogreški koje su pojedinci u ime Crkve učinili, Crkva zbog njih žali i ne podržava takvo ponašanje.
Promašenost takvog pristupa najbolje dokazuje činjenica da ni oni koji su se odvojili od Katoličke Crkve poput protestanata nisu promijenili obrazac ponašanja već nastavili s neprihvatljivim ponašanjem npr. prema seljacima i židovima. dakle jasno treba odvojiti dominantni način ponašanja u nekom vremenu od Nauka Crkve koji je nepromjenjiv.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Međutim ja sam ipak nevao katoličke teologe i autoritete.



Ne mogu nabaviti taj katekizam ali tu stvar spominju mnogi izvori na netu, neda mi se i nemam vremena istraživati izvor i tragati za tim katekizmom, uostalom kad bih ti našao to što tražiš, ti bi ionako rekao kako Katekizam nije ex-cathedra, pa ne vidim smisla u trošenju svog vremena.



Riječ je o Irskom katoličkom katekizmu (do sredine 19.st.) kojeg Pape dopuštaju, a i ovaj tvoj je posebna verzija.

Ti dakle tvrdiš da do 1980-ih KC nije unijela u katekizam izuzetno važnu Dogmu o nepogrješivosti Pape (ako je to istina, pitam se zašto?), Dogmu o bezgrješnom začeću Marijinom i još mnoge druge vrlo vrlo važne stvari koje su se dogodile od 16st. do 1980-ih?



Ako pogledaš 9 i 10 ali i iz tvojih stavova po tom pitanju, očigledno je da jest tako, osim toga zanima me zbog čega se Vatikan toliko čeka sa potpunim popisom dokumenata ex-cathedra, ako je sve toliko jasno i nedvosmisleno?



Znači Dogma o dvije volje Isusa Krista nije ex-cathedra dokument i stoga ne moramo vjerovati u nju, jer očigledno može biti riječ o pogreški (pa kad već nije ex-cathedra)?
Što je sa dogmom o Svetom trojstvu, znači i ona je možebitno netočna, jer nisu ispunjeni ex-cathedra uvjeti?

11 -

Ne, samo ga prisiljava da ne može pogriješiti, a onaj tko ne može pogriješiti taj sluša diktat a ne prakticira svoju volju, jer je njegova volja pogrješiva.
On slobodnom voljom odlučuje da će progovoriti ali ne odlučuje što će reći, to nije slobodna volja već diktat.

Da me je Bog stvorio s krilima i da je želio da letim, vjerojatno bi mi dao krila, umjesto njih mi je dao slobodnu volju.




Ona je oblik prisile, ili prihvatite ili ćete biti ekskomunicirani, nema tu poniznosti, riječ je o naredbi kojoj se svi moraju pokoriti, od Kardinala pa do priproste starice.



Djela Duha svetog ne mogu prouzročiti zle stvari, a ovdje je se upravo to dogodilo.

Samo jedan osvrt:
iz cjelokupnosti podataka o prvoj Crkvi jasno je da se Petra uzima kao klučni autoritet, no istina jest i da je kolegijalnost bila bitno naglašenija. Kad Pavao prekorava Petra onda to čini radi njegovog konkretnog ponašanja po pitanju čistog i nečistog.
I doista, u Crkvi postoji vrednota koja se zove poslušnost - nju je promovirao sam Isus.

Ali Petar je svojim postupcima očigledno zabludio u vjeri i davao posve pogrešan primjer.

Osim toga, kada je zanijekao Isusa njegova je vjera praktički posve izostala.