Katolički odgovori

Je li filozofija vrsta religije u kojoj je UM bog?

Ili je bog zapravo JA "iz kojega se vidi cjelina svega što jest"?

Čini mi se da je ipak malčice 'nelogičnije' dopuštati nekome da misli umjesto tebe. Kao što nitko ne može umjesto tebe jesti, piti, niti govoriti (već samo ogovarati), tako ne može ni umjesto tebe misliti.
Smatram potrebnijim i ispravnijim pokušati se susresti s Kristom kroz njegove riječi, a ne kroz Crkvena tumačenja tih riječi, pri kojemu nema potrebnog osluškivanja u čistini, tišini i sabranosti pred Kristom, već samo prilaženja s već unaprijed stavljenim naočalama. (Isto kao i dokazi za opstojnost Boga koji već unaprijed "znaju" svoj rezultat. Kakvi su to dokazi? Oni ne čine ništa drugo nego služe (robuju) onome što dokazuju - već postavljenom rezultatu. A tim putem vlada neiskrenost.)
No, što na žalost, što na sreću, svatko bira vlastiti put i to onakav kakav je čovjek.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

1. Ne. Filozofija je ljubav prema mudrosti, ali prethodno ljubav mudrosti, i iz toga ljubav mudrosti same prema sebi samoj, a ne tek čovjekova ljubav prema mudrosti, koja je pak moguća tek kroz samoljubav mudrosti. I kao ni istinska religija, tako ni filozofija nije ništa puko ljudsko. Mudrost - ono božansko koje sebe ljubi i u toj ljubavi sve jest.
Ali, ovako izrečene, ovo su samo apstraktne odredbe koje ne govore puno i mogu samo zavesti na krivi put uzete ovako ni otkuda. Potrebno je sabrati se u mjesto iz kojega je onda moguće dalje gledati. Prije toga ovakve definicije su prazne i ne znače ništa. Možda samo "lijep" govor. A do toga nam, nadam se, nije stalo.

2. Ne znam što je bog. Niti znam može li se o "njemu" uopće tako pitati. Je li "on" netko? Nešto? Ja ne znam..

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Govoriš o mudrosti koja samu sebe ljubi,a da bi nešto samo sebe ljubilo mora biti svjesno samoga sebe, a ako je nešto svjesno samoga sebe onda to nešto posjeduje samosvijest. Nešto uosobljeno može biti samosvijesno te onda ako je to nešto uosobljeno ne govorimo više o nečemo nego o nekomu. Pesonaliziraš li mudrost kao Starozavjetni pisci?

Ako je bog nešto onda nije osoba nego neka energija te stoga nesposobna za ikakav slobodni izbor kontakta s ljudima.

_________________
http://www.mhfm1.com

Ljubav kojom mudrost ljubi razlikuje se od ljubavi kojom ljudi jedni druge, kako im se čini, ljube. Mudrost, Bog kao osoba? Nipošto. To mi zvuči suviše 'antropomorfno'. I pitanje je odnosi li se bog prema čovjeku kao prema osobi, zar ne? I ne mora li se čovjek na jedan osebujan način lišiti svoje osobenosti (u smislu pojedinačne subjektivnosti) kako bi uopće mogao iskusiti 'nešto od onog božanskog'? Uostalom, što to jest osoba? Znači li biti osobom biti o-sebi? Sebstvo, Ja? A što bi to Ja bilo, o tome smo nešto već načeli u prethodnim postovima..
I ne bih rekao da Mudrost/Bog posjeduje samosvijest. Možda prije da ono jest ta samosvijest. Ali sam pojam svijesti (koja proizvodi subjekt-objekt odnos) je novovijek (iako vjerojatno začet već i srednjem vijeku) i s njime treba vrlo oprezno. Možda bi bilo najzahvalnije kroz Hegela.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Zanimljivo kako “samoljubav mudrosti” uklapaš u nešto božansko, a zatim iskreno priznaješ da ne znaš što je zapravo bog. Gotovo 90 % filozofa slaže se, naprotiv, sa sv. Pavlom koji piše:
Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire… (Rim 1,19-20)
Počevši od Platona pa nadalje.

Dakle mogućnost Božje objave nije u suprotnosti ni umu ni filozofiji, općenito. Divim ti se zbog iskrenosti kojom si priznao da se UMOM kao “filozofijskim bogom” ne može spoznati ništa više o Bogu. Samoljubav mudrosti i um nisu dostatni za upoznavanje Boga.

Mi kršćani zato vjerujemo da se Bog sam objavio i to baš kao osobni Bog. Shvaćajući Boga kao osobu, tj. nekoga tko ima osobnost, shvaćamo da je osobnost najuzvišeniji oblik postojanja.

O ateizmu sam pronašla jedan članak o tribini gdje su sudjelovali dr. P. Gregorić (filozof, ateist) i dr. I. Raguž (docent fundamentalne teologije na KBF-u Đakovo). Interesantne su misli dr. Raguža kako je ateizam dijete kršćanstva:
"...Ateizam je nadahnjujući, uči nas religiji slušanja, umjesto religije optužbe, uči nas kršćanstvu koje supati sa svijetom, koje ne bježi od svijeta, kršćanstvo koje nije isprazna utjeha, kršćanstvo koje nije neizloženost patnji, kršćanstvo koje u sebi uključuje Jobovsku egzistenciju. Ateizam jest nijekanje Boga, ali mogli bismo reći nijekanje određene ideje Boga. Ukoliko ideju Boga shvatimo kao ono, od čega se veće ne može misliti, ni jedan koncept ne može iscrpiti Boga. Dakle, ateist može nijekati samo određene koncepte Boga, ali nikako samoga Boga. Može reći ovo što se shvaća kao Bog ne postoji, ali samu ideju Boga ne može nijekati. Dakle, ateist može negirati određene koncepte Boga i kao takav vjerovati da možda ideja Boga ne postoji. Moglo bi se reći da je ateizam vjera. Onaj istinski ateist je zapravo isto vjernik." http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=122525

Samo jedna malena korekcija. Rekao sam da JA ne znam što je bog, ne da filozofija ne zna. Ja nisam filozof, samo student filozofije, ako sam i to. A što se tiče "samoljubavi" za to sam također napomenuo da je tek početna asptraktna odredba i ništa više. I nemoj se diviti meni, divi se suncu, zemlji, kiši, dječjim osmjesima!

Raguž, mada na neki čudan način, govori na Hegelovu tragu: "(...) nikoga ne možemo smatrati tako bijednim da u sebi ne bi imao baš ništa od religije, pa makar i samo to da ga je strah religije ili da za njom čezne ili je mrzi; jer i u posljednjem slučaju on se ipak iznutra njome bavi i s njom je prepleten." (Hegel, Predavanja o filozofiji religije, I. svezak)

Spominješ sv. Pavla i onda Platona koji se slaže s njime? Bojim se da je to historijski nemoguće.
Moguće je obratno, da se Pavao "slaže" s Platonom. No ja nisam sklon govoriti kako je netko
od nekoga nešto preuzeo, kopirao ili slično, već možda samo valja reći da su im putevi mišljenja srodni.

Usput budi rečeno, "filozof" (Gregorić) koji sebe naziva ateistom s filozofijom nema ništa zajedničko.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Nije bitan način na koji ljubi, ali bitno je da radi nešto prema samoj sebi. To znači da je mudrost svjesna same sebe. Ili možda sasvim slučajno nešto sama sebi radi?

Bog kao samosvijest? Objasni malo svoju viziju boga... Je li ta samosvijest atribut nečega?

Kada kažem bog kao osoba onda ne mislim na nešto s glavom i ekstremitetima. Kada kažem osoba onda mislim na um koji je svjestan samoga sebe i koji posjeduje inteligenciju, razum, slobodnu volju. Nije li Bog stvorio čovjeka na svoju sliku? Nije li čovjek teomorfan?

_________________
http://www.mhfm1.com

Niti jedan kršćanin ne traži da Crkva misli umjesto njega, samo ozbiljno uzima Kristove riječi otome kome on povjerava vlast. A uzdati se samo u vlastito razmišljanje kao vrhunsku normu je preuzetnost i divinizacija samoga sebe. Uz to, svaki istinski tražitelj znade da postoji čas kada staje pred otajstvo - tada razum ne može dalje, ostaje osoban izbor - tu počinje vjera.

Puno tražiš od mene - da u nekoliko riječi "objasnim" boga? Samosvijest bi ovdje bila apsolutna samosvijest ili samosvijest apsoluta i u tom smislu apsolutna znanost ili znanost apsoluta (Hegel) kao apsolutni duh. Ali kao što prije već napomenuh, ovakve teze su gole i beznačajne ovako i ovdje izrečene, jer toliko toga u sebi nose, što je ovdje nemoguće iznositi, a niti je potrebno.
Ako je čovjek zoon logon ehon (Aristotel) ili ono živo koje ima logos (koja riječ je toliko bogata da ju je možda i nemoguće prevesti), odnosno ako mu je moguće sudjelovati u onom božanskom (Um) i ako mu je moguće u sebi poroditi Um, onda bi se možda i moglo reći da je čovjek stvoren na sliku Božju. Ali čini mi se da se to previše olako izriče, kao da bi bilo nešto sasvim jasno i samorazumljivo to KAKO je stvoren na sliku Božju? Na SLIKU Božju? NA sliku Božju? Itd., itd.

Rasprave na forumima trebale bi poticati daljnje vlastito promišljanje, i zato smatram važnijim otvarati pitanja nego ih zatvarati, jednako kao što to smatram važnim i sa istinu života samog.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Ozbiljno uzima Kristove riječi? Ne. Uzima ih onako kako njoj odgovara. Barem je to bjelodano. Ili nažalost ipak nije...?
Zar tebi trebaju Crkveni Oci da bi te učili čitati? Nitko te tomu ne može naučiti. Jer to nije poučljivo. No eto, oni se trude.
I vraški dobro im ide.
Preuzetnost i divinizacija? A što drugo Crkva čini? Da je Krist ovdje siguran sam da "svoju" Crkvu ne bi ni prepoznao.

"Tko ima uši, neka čuje."

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Taj duh apsoluta. Što je s njim? Je li taj duh jednostavno neka životna sila? Je li on neka energija koja sve prožima?

Na sliku Božju je stvoren tako što ima slobodnu volju, razum i tako što je mnoštven i jedinstven(jedan Bog u tri Božanske Osobe - jedan čovjek kao muško i žensko).

Jednog dana moramo i zatvoriti pitanja. Najlakše je postavljati pitanja. Koliko god ljudi pričali besmislice o tome i pravili se pametni govoreći da je lagano odgovoriti na svako pitanje, a da je pitanje ono što je teško to nikada neće biti tako. Lako je postaviti tisuću pitanja od kojih je svako beznačajno.

_________________
http://www.mhfm1.com

Bjelodano??? A kako? Nije valjda da ćeš pričati o tome kako je neke dijelove evanđelja umetnuo ovaj ili onaj car, ovaj ili onaj, ne znam tko.

Koliko god ja znala čitati, još uvijek sam dovoljno realna da ne mislim da sam popila pamet svijeta niti da sa mnom počinje i završava svijet. Pismo je, za nas vjernike, Bogoduha knjiga i ne može ga tumačiti tko hoće i kako hoće. Bilo bi sasvim ok da ponudiš argumente kojima ćeš potkrijepiti svoju tvrdnju o tome kako Krist ne bi prepoznao Crkvu kao svoju.

O apsolutnom duhu sam rekao. Previše toga ulazi u "priču". Najbolje je susresti se sam s time.
Što se pitanja tiče, meni se pak čini da je puno lakše zatvoriti ih i držati se za nešto sigurno i čvrsto
nego uvijek ostavljati stvar otvorenom. A tu ne govorim o "beznačajnim pitanjima" niti o bezglavom lutanju,
nego o neprestanom i uvijek ponovnom traganju za 'istim', koje traganje kao neprestano nije tek u naravi tragača nego
i u onome za čime se traga.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Apsolutna se ista stvar može reći za bilo koga tko ovo kaže pa tako i za tebe.

Prevedi mi neki kineski tekst i objasni mu značenje bez pomoći prevoditelja, književnika i povjesničara. Vidjet ćemo kako će ti ići.

Crkva tvrdi da ju je Bog osnovao i da joj je povjerio autoritet. Stoga ako je Crkva božanska institucija ima pravo diviniziranja. Preuzetnost je samo u okvirima čovjeka, ali u božanskim okvirima nema preuzetnosti.
Na temelju čega tvrdiš da Krist ne bi prepoznao ''svoju'' Crkvu?

_________________
http://www.mhfm1.com