euriyala je napisao/la:
Prvo, hvala vam na odgovorima.
Drugo, pročitala sam katekizam. Znam da se radi, kada se govori o Jahvi, o bogu tvorcu, osobnom bogu. Te su stvari, osim toga, jasne i iz Biblije. Moje mišljenje nije važno, pričamo o kršćanskim konceptima boga, odnosno katoličkim.
AKo sam pročitala katekizam, to, naravno, ne znači da sam ga apsolvirala, a ne znači ni da bi mi trebalo biti sve jasno kako je vama. Svi mi dolazimo iz raznih kulturnih, religijskih, socioloških, ekonomskih itd. okruženja koji nam uvjetuju percepciju, pa je logično da će polučiti pitanja. Zato sam se obratila vama, u nadi da ćete mi izaći u susret. Plus., neke stvari u katekizmu nisu točne, kao npr. pojašnjenje da Isus na hebrejskom znači "Bog spasava", što nije točno, jer je to izvedenica iz hebrejskog glagola "spasiti", pri čemu, čisto etimološki, boga nema u te riječi, bez obzira na kontekst korištenja. Kontekst korištenja i sama etimologija su dvije različite stvari i bilo bi lijepo da je katekizam o tome točno izvijestio.
430 Isus u hebrejskom znači: “Bog spasava”. U času
Navještenja, anđeo Gabriel kaže da će mu vlastito ime
biti Isus, ime koje istovremeno izražava njegov
identitet i poslanje. Budući da samo Bog može
opraštati grijehe, on će u Isusu, svomu vječnom
učovječenom Sinu, “spasiti narod svoj od grijeha
njegovih” ( Mt 1,21). Tako, u Isusu, Bog obnavlja cijelu
povijest spasenja u korist ljudi.
431 U povijesti spasenja, Bog se nije ograničio da
Izraela oslobodi iz “ropstva” ( Pnz 5,6) izvodeći ga iz
Egipta, nego ga spasava i od njegovih grijeha. Budući
da je grijeh uvijek uvreda nanesena Bogu, jedino ga
Bog može izbrisati. Stoga Izrael spoznajući sve više
općenitost grijeha, neće moći više tražiti spasenje
osim u zazivanju imena Boga Otkupitelja.
432 Ime Isusovo znači da je samo Ime Božje prisutno
u osobi njegova Sina utjelovljenoga za opće i konačno
Otkupljenje od grijeha. Jedino božansko ime donosi
spasenje, a odsada ga mogu zazivati svi jer se,
Utjelovljenjem, on ujedinio sa svim ljudima, tako da
“nema ni u kome drugom spasenja; nema uistinu pod
nebom drugog imena dana ljudima po kojem se
možemo spasiti” ( Dj 4,12).
433 Veliki svećenik, nakon što je žrtvenom krvlju
poškropio pomirilište Svetinje nad svetinjom, zazivao
je samo jednom godišnje Ime Boga spasitelja za
okajanje Izraelovih grijeha . Pomirilište bijaše mjesto
Božje prisutnosti. Kada sveti Pavao kaže o Isusu da
“ga je Bog izložio da krvlju svojom bude
Pomirilište” ( Rim 3,25), želi potvrditi da je u njegovu
čovještvu “Bog u Kristu svijet sa sobom pomirio” ( 2
Kor 5,19).
434 Isusovo uskrsnuće proslava je imena Boga
Spasitelja jer sad već ime Isusovo u punini očituje
vrhovnu moć “Imena koje je nad svakim drugim
imenom” ( Fil 2,9-10). Zli duhovi boje se njegova
imena i u to ime Isusovi učenici čine čudesa; i sve što
oni traže od Oca u njegovo ime, Otac daje.
435 Ime Isusovo je u središtu kršćanske molitve. Sve
liturgijske molitve završavaju formulom “po Gospodinu
našem Isusu Kristu(…)”. Molitva “Zdravo, Marijo”
dosiže vrhunac u riječima: “i blagoslovljen plod utrobe
tvoje, Isus”. Molitva srca, uobičajena kod istočnjaka i
zvana “Isusova molitva”, kaže: “Gospodine Isuse
Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku”. Mnogi
kršćani, kao sveta Ivana Arška, umiru sa samo
jednom riječju na usnama: “Isuse”.
Krist
436 Krist dolazi iz grčkog prijevoda hebrejskog izraza
“Mesija”, a znači “Pomazanik”. I postaje Isusu vlastito
ime samo zato što on savršeno ispunja božansko
poslanje koje taj naslov označuje. U Izraelu su naime
u Božje ime bili pomazani ljudi posvećeni za poslanje
koje im je Bog povjerio. Tako je bilo s
kraljevima, svećenicima i, u rijetkim slučajevima, s
prorocima. Tako je nadasve moralo biti s Mesijom
kojega je Bog poslao da konačno uspostavi njegovo
kraljevstvo. Mesija je morao biti pomazan Duhom
Gospodinovim, u isti mah kao kralj i svećenik, ali i
kao prorok. Isus je ostvario mesijansku nadu Izraela
svojom trostrukom službom svećenika, proroka i
kralja.
437 Anđeo je pastirima navijestio Isusovo rođenje kao
rođenje Mesije obećanog Izraelu: “Danas vam se u
gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist,
Gospodin” ( Lk 2,11). On je od početka “onaj kog je
Otac posvetio i poslao na svijet” ( Iv 10,36), začet kao
“svet” ( Lk 1,35) u djevičanskom Marijinom krilu. Josip
je bio od Boga pozvan da “uzme” k sebi “Mariju”
svoju “zaručnicu”, trudnu “onim što je u njoj začeto
(…) od Duha Svetoga” ( Mt 1,20), da se Isus, “zvani
Krist”, rodi od Josipove zaručnice u mesijanskom
Davidovu rodu ( Mt 1,16).
438 Isusovo mesijansko posvećenje objavljuje njegovo
božansko poslanje. “On je ono što označuje samo
njegovo ime, jer pod Kristovim se imenom
podrazumijeva onaj koji je pomazao, onaj koji je
pomazan i samo pomazanje kojim je pomazan: onaj
koji je pomazao jest Otac, onaj koji je pomazan jest
Sin, a bio je pomazan u Duhu koji je
pomazanje”. Njegovo vječno mesijansko posvećenje
objavljeno je u vremenu njegova zemaljskog života u
času kada je kršten od Ivana, kad ga je Bog
“pomazao Duhom svetim i snagom” ( Dj 10,38) “da se
očituje Izraelu” ( Iv 1,31) kao njegov Mesija. Njegova
djela i riječi objavit će ga kao “Sveca
Božjega” ( Mk 1,24; Iv 6,69; Dj 3,14).
439 Brojni Židovi a i neki pogani koji su dijelili njihovu
nadu prepoznaše u Isusu osnovne crte mesijanskog
“sina Davidova” kojega Bog bijaše obećao
Izraelu. Isus je prihvatio ime Mesija na koje je imao
pravo, ali ne bez ograda, jer ga je dio suvremenika
shvaćao previše ljudski, u biti politički.
440 Isus je prihvatio ispovijest vjere kojom ga je Petar
priznao Mesijom, navješćujući tada već blisku muku
Sina čovječjega. Tako je otkrio pravi sadržaj svoga
mesijanskog kraljevskog dostojanstva, u
transcendentnoj istovjetnosti Sina Čovječjeg “koji je
sišao s neba” ( Iv 3,13), kao i u njegovom
otkupiteljskom poslanju kao Sluge patnika: “Sin
Čovječji (…) nije došao da bude služen, nego da služi i
život svoj dade kao otkupninu za
mnoge” ( Mt 20,28). Zato se pravi smisao njegova
kraljevskog dostojanstva očituje samo s visine
križa. Istom poslije Uskrsnuća njegovo će kraljevsko
dostojanstvo moći biti proglašeno od Petra pred
narodom Božjim: “Pouzdano dakle neka znade sav
dom Izraelov da je toga Isusa kojega ste vi razapeli
Bog učinio i Gospodinom i Kristom!” ( Dj 2,36).
Jedinorođeni Sin Božji
441 Sin Božji, u Starom zavjetu, jest naslov pridavan
anđelima, izabranom narodu, Izraelovim sinovima i
njihovim kraljevima. U takvim slučajevima on znači
adoptivno sinovstvo koje između Boga i njegova
stvorenja uspostavlja odnos posebne prisnosti. Kada
se obećani Mesija-Kralj naziva “Sinom Božjim” to,
prema literarnom smislu tih izjava, ne uključuje nužno
da je on više nego čovjek. Oni koji su tako označili
Isusa kao Mesiju izraelskoga možda time nisu
namjeravali reći nešto više.
442 No to isto ne vrijedi za Petra kad ispovijeda da je
Isus “Krist, Sin Boga živoga” ( Mt 16,16), jer Isus
svečano odgovara: “To ti nije objavilo tijelo i krv,
nego Otac moj , koji je na nebesima” ( Mt 16,17). Isto
tako će Pavao, u odnosu na svoje obraćenje na putu u
Damask, reći: “Kad se Onomu koji me odvoji već od
majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti
mi Sina svoga da ga navješćujem među
poganima” ( Gal 1,15-16). I “odmah stade po
sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin
Božji” ( Dj 9,20). To će biti od samog početka središte
apostolske vjere ispovjeđene prije svih od Petra kao
temelja Crkve.
443 Petar je mogao priznati nadnaravni značaj
božanskog sinovstva Isusa Mesije jer mu je to Isus
dao jasno raspoznati. Pred velikim vijećem, na pitanje
svojih tužitelja: “Ti si, dakle, Sin Božji?”, Isus je
odgovorio: “Vi velite! Ja jesam! ( Lk 22,70).[49] Već
mnogo prije, on se nazvao “Sinom” koji poznaje
Oca, koji je različit od “slugu” što ih je Bog prethodno
slao svome narodu, i koji je viši od samih anđela. On
je svoje sinovstvo razlikovao od sinovstva svojih
učenika ne govoreći nikad “Oče naš”, osim kad je
njima naredio: “Vi, dakle, ovako molite: Oče
naš” ( Mt 6,9); i tu je razliku naglasio: “Bogu mojemu i
Bogu vašemu” ( Iv 20,17).
444 Evanđelja izvješćuju kako ga je u dva svečana
trenutka, o krštenju i o preobraženju, glas Očev
označio kao svoga “ljubljenog Sina”. Isus predstavlja
sebe kao “jedinorođenog Sina Božjega” ( Iv 3,16) i tim
nazivom potvrđuje svoju vječnu opstojnost. On traži
vjeru “u ime jedinorođenog sina Božjega” ( Iv 3,18) Ta
kršćanska ispovijest javlja se već u satnikovom
uskliku pred Isusom na križu: “Zaista, ovaj čovjek
bijaše Sin Božji!” ( Mk 15,39). Doista samo u
pashalnom otajstvu može vjernik dati puno značenje
naslovu “Sin Božji”.
445 Nakon uskrsnuća Isusovo božansko sinovstvo
očituje se u moći njegova proslavljenog čovještva: on
je “određen da bude silan Sin Božji duhom svetosti po
uskrsnuću od mrtvih” ( Rim 1,4). Apostoli će moći
ispovijedati: “Vidjeli smo slavu njegovu, slavu koju
ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i
istine” ( Iv 1,14).
Gospodin
446 U grčkom prijevodu knjigâ Starog zavjeta,
neizrecivo ime kojim se Bog objavio Mojsiju, JHVH,
prevedeno je “Kyrios” ["Gospodin"]. Od
tada Gospodin postaje najobičajnije ime za naznaku
samog božanstva Boga Izraelova. Novi zavjet u tom
jakom smislu upotrebljava naziv “Gospodin” za Oca,
ali, i to je novina, također za Isusa priznajući time i
njega samoga Bogom.
447 Sam Isus, na prikriven način, pridaje sebi taj
naslov raspravljajući s farizejima o smislu Psalma
110, ali i na izričit način obraćajući se svojim
Apostolima. Tijekom javnog života njegova djela
kojima vlada nad prirodom, bolestima, demonima,
smrću i grijehom očitovala su njegovo božansko
vrhovništvo.
448 Veoma se često u evanđeljima neke osobe
obraćaju Isusu oslovljavajući ga “Gospodine”. Taj
naziv izražava poštovanje i pouzdanje onih koji se
približuju Isusu očekujući od njega pomoć i
izlječenje.Izgovoren na poticaj Duha Svetoga izražava
priznavanje Isusova božanskog otajstva. U susretu s
uskrsnulim Isusom postaje izraz klanjanja: “Gospodin
moj i Bog moj!” ( Iv20,28), poprimajući tada oznaku
ljubavi i odanosti, što će ostati svojstveno kršćanskoj
predaji: “Gospodin je!” ( Iv 21,7).
449 Pridajući Isusu božanski naslov “Gospodin”, prve
ispovijesti crkvene vjere već od početka tvrde da moć,
čast i slava vlastite Bogu Ocu pristaju i Isusu, jer je
on “božanske naravi” ( Fil 2,6), te da je Otac to
gospodstvo Isusovo očitovao uskrisivši ga od mrtvih i
uzvisivši ga u svoju slavu.
450 Već od početka kršćanske povijesti, tvrdnja da je
Isus gospodar nad svijetom i nad poviješću uključuje i
priznanje da čovjek ne smije vlastitu osobnu slobodu
apsolutno podvrći nikakvoj zemaljskoj sili, nego samo
Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu: Car nije
“Gospodin”.”Crkva vjeruje (…) da u svom Gospodinu i
Učitelju nalazi ključ, središte i cilj svekolike ljudske
povijesti”.
451 Kršćanska je molitva obilježena naslovom
“Gospodin”, bilo kad je riječ o pozivu na molitvu:
“Gospodin s vama”, bilo o zaključku: “Po Gospodinu
našem Isusu Kristu”, ili pak o pokliku punom
pouzdanja i nade: “Maran atha” (“Gospodin dolazi!”),
ili “Marana tha” (“Gospodine, dođi!”) ( 1 Kor 16,22),
“Amen, dođi, Gospodine Isuse!” ( Otk 22,20).