Katolički odgovori

Nisam se do sada uključivao u ovu temu jer mi neke stvari nisu baš bile jasne, a možda nisam dobro shvatio niti enigmusovo pitanje. Možda bi bilo dobro da najprije definiramo startne pozicije.
1. Prema Svetom Pismu kršćansko opredjeljenje ne suspendira nacionalnu pripadnost. Sv. Pavao, postavši kršćanin, nije se odrekao pripadnosti židovskome narodu (v. Rim 11:1 - Pitam dakle: Zar je »Bog odbacio narod svoj?« Nipošto? Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova). Međutim, kršćanstvo postavlja nacionalnu pripadnost u nov kontekst u kojem je moguće vjersko zajedništvo pripadnika različitih naroda koji prije toga-poput Židova i nežidovskih naroda-o nečem takvom nisu mogli niti pomisliti. Krist postaje Bogom jednih i drugih, s tim da jedni i drugi moraju odbaciti lažne bogove (nežidovi) ili pogrešnu sliku Boga (Židovi).
2. Novi zavjet očekuje od svih kršćana da se međusobno ponašaju kao braća, bez obzira kakve nacionalnosti bili ili kakve jezike govorili. Unatoč tomu uvijek je postojao rizik da umjesto toga kršćanskog bratstva u središte dođu etnički ili kulturni animoziteti, pa čak i među samim židovskim kršćanima (v. mrmljanje Židova koji su govorili grčki protiv domaćih Židova koji su govorili aramejski u Djap 6:1). Takav rizik odn. strančarenje još se povećao u vrijeme kad su kršćani nakon Konstantina dobili slobodu i počeli zauzimati državne službe, ali su se zbog toga morali svrstavati za ili protiv određenog cara ili uzurpatora prijestolja u građanskim ratovima 4. i 5. stoljeća u Rimskom carstvu.
3. Povezivanje kršćanstva s nacionalnom pripadnošću (koju Sveto Pismo kao takvo dopušta) posljedica je nekoliko sljedećih povijesnih okolnosti: a) proglašenje kršćanstva državnom religijom Rimskog carstva za cara Teodozija 388. godine (pa je ortodoksno kršćanstvo postalo vjerom rimskog naroda); b) pokrštenjem barbarskih naroda odn. njihovih vladara koji su potom nametnuli kršćanstvo vlastitim narodima i kraljevstvima nastalih na razvalinama Zapadnog rimskog carstva, c) iz toga se razvila srednjevjekovna koncepcija kršćanskog naroda i kršćanske države, te kršćanskog vladara koji poput starozavjetnih izraelskih kraljeva predstavlja Boga na zemlji i ima zadatak štititi pravu vjeru. Kršćani više nisu bili građani jedne države, nego pripadnici raznih europskih država i naroda, koji su često međusobno ratovali iz raznih opravdanih i neopravdanih razloga.
4. Kršćanstvo je presudno utjecalo na nastanak današnjih europskih naroda. Barbarski narodi bili su pogani ili arijanci, i tek nakon što su postali ortodoksni (katoličko-pravoslavni) kršćani, mogli su sklapati brakove s rimskim starosjediocima i miješati se s njima. Na taj način su se nova kraljevstva iznutra homogenizirala.
5. Katolička Crkva pokazala se u integraciji različitih naroda, rasa ili društvenih klasa uglavnom znatno učinkovitija od protestantizma ili pravoslavlja, iako je i sama morala sazrijeti u nekim stvarima (v. činjenicu da je trebalo proći skoro stoljeće kad su prvi američki katolički Indijanci mogli primiti pričest, a koliko je vremena prošlo dok se pojavio prvi svećenik Indijanac... U katoličkim narodima u pravilu je problem rasne diskriminacije bio znatno manji nego u protestantskim (v. razliku između Brazila i SAD-obje zemlje imale su ropstvo, ali se crnci s bijelcima mnogo bolje slažu u Brazilu. U SAD i danas postoje posebne protestantske crkve za crnce i bijelce zbog teološkog shvaćanja da su crnci potomci Noina sina Hama, kojeg je Noa prokleo i podredio Šemu i Jafetu).

U nekim povijesnim situacijama Crkva je morala preuzeti uloge Države koja iz raznih razloga nije funkcionirala. Tako je rimski papa jako dobio na ugledu u vrijeme raspadanja Zapadnog rimskog carstva, kada car nije niti živio u Rimu, a papa je bio jedina javna osoba koja je imala autoritet pokrenuti gradske službe da nešto učine za narod. Jednako tako je Crkva spašavala čitave narode od prisilne asimilacije u vremenima kad nisu imali vlastitu državu. Tipičan slučaj je Poljska, koju su u 18. st. raskomadale Rusija, Austrija i Pruska. Poljaci su bili podvrgnuti snažnoj germanizaciji i rusifikaciji, i jedino je Crkva uspijevala održati svijest pripadnosti poljskome narodu jer je imala autonomiju u djelovanju. Bi li bilo danas bolje da Crkva nije tako djelovala i da su Poljaci nestali kao narod?
Slično je s Hrvatima. Kraljevina Jugoslavija favorizirala je Pravoslavnu Crkvu i poticala katolike da prijeđu na pravoslavlje. Bila je u tome tako uspješna da je između dva rata na pravoslavlje prešlo 200 tisuća katolika. Bi li za povijest bilo dobro da se Katolička Crkva nije tome protivila, i da su svi katolici postali pravoslavni (pa tako i Srbi)? Da je to uspjelo, ovoga foruma danas ne bi bilo.
Ateistička Jugoslavija također je planski provodila dekristijanizaciju i stvaranje nove jugoslavenske nacije (ne uvijek jednakim intenzitetom). Tito je za sebe izjavljivao da je Jugoslaven i ateist, i kao takav bio je uzor cijelome društvu. Bi li bilo dobro da je u tome uspjela?
Tijekom osmanske vlasti samo u Bosni je 500 tisuća katolika pod islamskim pritiskom prešlo na islam. Bosanski franjevci spasili su ono što se moglo spasiti. Bi li nam danas bilo bolje da je sva Bosna prešla na islam?

Ako je postojanje naroda nešto samo po sebi dobro, tad je domoljublje u smislu konstruktivnog i etički pozitivnog stajališta i zalaganja prema vlastitoj zajednici koje smo članovi nešto pozitivno. Ako je postojanje naroda besmisleno (jer svi postajemo Europljani), tad je i domoljublje besmisleno. Kad mi ljudi kažu da treba odbaciti hrvatsko domoljublje jer ćemo prije ili kasnije svi postati Europljani, običavam pitati: "A što ako se Europska Unija raspadne? Hoćemo li tada biti Nijemci?" Zanima me što će biti ako Škotska proglasi neovisnost na referendumu...tada više neće biti Britanaca, nego opet samo Englezi, Velšani i Škoti.

Ma nista osim tvoje krive predodzbe.

Nije mi namjera bila nista implicirat, vec citatom pokazati da se unaprijed moze prepoznati odredeni uzorak djelovanja.
Slijepa objektivnost....koja bi nas trebala prosvjetliti.

Uz sufinancirane index i yutarnji, tu je i nama svima dragi HRT- Radmanov ku(l)t, a sta li Munizaba sprema za veceras? Steta sto nema Sprajca on bi sve lijepo sazeo.

A tek Sanja Mikleušević, koja ne može a da ne dovede u svaki Dnevnik najmanje četiri ministra.

Iako je enigmus svoje pitanje postavio gotovo kao optužbu Katoličke Crkve zbog-kako se razabire-pretjeranog nacionalizma, ono dotiče i neke stvari koje ne valja olako shvatiti iz načelnih razloga.
Bio sam na nizu misa na kojima se propovijedalo o mnogočemu, ponajviše o tome kakvi bi trebali biti pojedini ljudi-mi vjernici, pripadnici hrvatskog naroda, vlastodršci, itd. Rjeđe sam čuo propovjedi u čijem središtu bi bio Bog i ono što on čini za čovjeka. Čuo sam i propovjedi upućenih hrvatskome narodu u drugom licu jednine, ali ne istodobno konkretnom čovjeku koji prisustvuje na misi i želi doznati kako da traži i nađe lice Božje danas, sutra i u svakodnevici. Sve ovisi o tome na što se u naviještanju i propovijedanju stavi naglasak, što je na prvom, a što na drugom mjestu. "Žedna mi je duša Boga, Boga živoga" - rekao bi psalmist - "a ne (primjerice)uopćenih priča o potrebama očuvanja tradicionalnih vrijednosti". Kao da to razabirem u odjeku enigmusova pitanja.

I ja više volim propovijedi u kojima svećenik naviješta od onih u kojima se s nekime obračunava. Znam i sama koliko štete našem narodu nanosi komunizam, genitalni odgoj u školama, istospolni brakovi itd, itd...zar ne kaže Evanđelje kako ćemo i otrove popiti a neće nam nauditi, zmije dirati neće nas ugristi...to, to je ono što želim čuti....da nas koji smo Kristovi svi otrovi i sve ljigavosti ovog svijeta neće dotaknuti, da će nas naša vjera u Gospodina od svega toga sačuvati.