|
Drugim riječima, pobožnost utjehe je molitva u kojoj mi tješimo Isusa. Stavljamo sebe (u razmatranju) u prisutnost Isusove muke i suosjećamo s Njim. Zbog grijeha, nezahvalnosti, ravnodušnosti, svetogrđa kojima ga ljudi vrijeđaju... Iako znamo da On sada trenutno ne pati (Uskrsli je!), ali sjedinjujemo se s Njegovom patnjom koju je jednom proživio za nas - da nas Njegova Krv očisti i Njegova muka bude spasonosna za nas...
Dalje Papa piše: Razlozi srca
154. Nekima se može činiti da ovom aspektu pobožnosti prema Presvetom Srcu nedostaje čvrsta teološka osnova, no srce ima svoje razloge. Ovdje sensus fidelium opaža nešto tajanstveno, izvan naše ljudske logike, i shvaća da Kristova muka nije samo događaj iz prošlosti, već onaj u kojem možemo sudjelovati kroz vjeru. Meditacija o Kristovoj žrtvi sebe na križu uključuje, za kršćansku pobožnost, nešto mnogo više od pukog sjećanja. Ovo uvjerenje ima čvrstu teološku osnovu. [157] Možemo dodati i prepoznavanje vlastitih grijeha, koje je Isus uzeo na svoja ranjena ramena, i našu nesposobnost pred tom bezvremenskom ljubavlju, koja je uvijek beskonačno veća.
155. Možemo se također pitati kako se možemo moliti Gospodinu života, uskrslom od mrtvih i kraljujućem u slavi, a istovremeno ga tješiti usred njegovih patnji. Ovdje trebamo shvatiti da njegovo uskrslo srce čuva svoju ranu kao trajno sjećanje i da djelovanje milosti omogućuje iskustvo koje nije ograničeno na jedan trenutak prošlosti. Razmišljajući o tome, pozvani smo krenuti mističnim putem koji nadilazi naša razumska ograničenja, a opet ostaje čvrsto utemeljen u Božjoj riječi. Papa Pio XI. to jasno daje do znanja: „Kako ovi činovi zadovoljštine mogu ponuditi utjehu sada, kada Krist već vlada u blaženstvu neba? Na ovo pitanje možemo odgovoriti riječima svetog Augustina, koje su ovdje vrlo prikladne – 'Daj mi onoga koji ljubi i on će razumjeti što govorim'. Svatko tko ima veliku ljubav prema Bogu i tko se osvrće u prošlost, može se zadržati u meditaciji o Kristu i vidjeti ga kako se trudi za čovjeka, tuguje, trpi najveće teškoće, 'za nas ljude i za naše spasenje', gotovo iscrpljen tugom, tjeskobom, štoviše 'satrven zbog naših grijeha' (Iz 53,5), i donosi nam iscjeljenje upravo tim modricama. Što više vjernici razmišljaju o svemu tome, to jasnije vide da su grijesi čovječanstva, kad god su počinjeni, bili razlog zašto je Krist predan na smrt.“ [158]
156. Te riječi Pija XI. zaslužuju ozbiljno razmatranje. Kad Sveto pismo kaže da vjernici koji ne žive u skladu sa svojom vjerom „ponovno razapinju Sina Božjega“ (Heb 6,6), ili kad Pavao, prinoseći svoje patnje za druge, kaže da „u svom tijelu dopunjavam nedostatak Kristovih muka“ (Kol 1,24), ili opet, kad Krist u svojoj muci moli ne samo za svoje tadašnje učenike, već i za „one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene“ (Iv 17,20), sve te izjave dovode u pitanje naš uobičajeni način razmišljanja. Pokazuju nam da nije moguće potpuno odvojiti prošlost od sadašnjosti, koliko god to našem umu bilo teško shvatiti. Evanđelje, u svoj svojoj bogatosti, napisano je ne samo za našu molitvenu meditaciju, već i da nam omogući da iskusimo njegovu stvarnost u našim djelima ljubavi i u našem unutarnjem životu. To je svakako slučaj s otajstvom Kristove smrti i uskrsnuća. Vremenske razlike koje naši umovi koriste čini se nesposobnima da obuhvate puninu ovog iskustva vjere, koje je temelj i našeg sjedinjenja s Kristom u njegovoj patnji i snage, utjehe i prijateljstva koje uživamo s njim u njegovom uskrslom životu.
157. Vidimo, dakle, jedinstvo pashalnog otajstva u ova dva nerazdvojna i međusobno obogaćujuća aspekta. Jedno otajstvo, prisutno milošću u obje ove dimenzije, osigurava da kad god Kristu prinesemo neku svoju patnju za njegovu utjehu, ta patnja bude osvijetljena i preobražena u pashalnom svjetlu njegove ljubavi. Sudjelujemo u ovom otajstvu u vlastitom životu jer je sam Krist prvi odlučio sudjelovati u tom životu. Želio je prvo iskusiti, kao Glava, ono što će potom iskusiti u svom Tijelu, Crkvi: i naše rane i naše utjehe. Kada živimo u Božjoj milosti, ovo međusobno dijeljenje postaje za nas duhovno iskustvo. Jednom riječju, uskrsli Gospodin, djelovanjem svoje milosti, tajanstveno nas sjedinjuje sa svojom mukom. Srca vjernika, koja doživljavaju radost uskrsnuća, a istovremeno žele sudjelovati u Gospodinovoj muci, to razumiju. Žele sudjelovati u njegovim patnjama prinoseći mu patnje, borbe, razočaranja i strahove koji su dio njihovih vlastitih života. Niti to doživljavaju kao izolirani pojedinci, jer su njihove patnje također sudjelovanje u patnji mističnog Tijela Kristova, svetog hodočasničkog Božjeg naroda, koji sudjeluje u Kristovoj muci u svakom vremenu i mjestu. Pobožnost utjehe, dakle, nipošto nije apovijesna ili apstraktna; ona postaje tijelo i krv u hodočašću Crkve kroz povijest.
|