Ako je Uzinić mislio reći da je vojska zlo i da je civilno služenje jedini pravi put, to bi svakako bilo pogrešno. Crkva priznaje obranu domovine jednako kao i prigovor savjesti. Katolička crkva je uvijek protiv svakog rata i uvijek za mir, ali ne traži od svih vjernika da budu pacifisti.
Međutim, smatram da Uzinić nije rekao da je civilno služenje jedini put za katolika. To je samo jedan od izbora i Crkva potiče da se prihvati i taj izbor nenasilja.
Nevezano uz to, sve je više mladih koji ne žele ratovati za tuđe ideje, jer nije svaki rat pravedan rat, i po savjesti ne žele sudjelovati u ratovanju za interese drugoga.
Uzinić se u tom komentaru osvrnuo na nove državne pravilnike koji daju veće poticaje mladima za vojnu obuku nego za civilno služenje, on misli da bi bilo pravednije da poticaji budu jednaki, a o "pravednom miru koji vodi do civilizacije ljubavi" imao je jedno jako dobro predavanje:
https://www.ri-nadbiskupija.hr/2026/pra ... e-ljubavi/Tu se većinom poziva na Papine izjave iz najnovije enciklike i mislim da je pogodio pravu bit mira koji je
pravedan i dijaloga koji vodi miru.
Između ostaloga kaže:
"Nitko, kaže papa, ne bi smio misliti da je malen i nemoćan te da ne može učiniti ništa na izgradnji novoga svijeta ljubavi.
Pri mirotvornom djelovanju, primjećuje papa, u nas se «uvlači suptilna napast, to jest pomisao da su problemi preveliki, a mi premali, i da stoga naše odluke ništa ne mijenjaju. To je elegantan oblik predaje, često prerušen u realizam. Dakako, nemaju svi istu moć utjecaja na stvarnost: ima onih koji vladaju, koji odlučuju o ulaganjima, vode ustanove, istražuju, odgajaju, informiraju, proizvode; a ima i onih koji naizgled imaju samo svoj svagdašnji život. Pa ipak, – nastavlja papa – nitko nije bez odgovornosti. Svatko raspolaže vlastitim poljem djelovanja i upravo je ondje – nigdje drugdje – pozvan izabrati hoće li hraniti
logiku sile (pa makar samo ravnodušnošću, cinizmom, lažima, mržnjom) ili će čuvati
logiku mira (istinom, umjerenošću, blizinom, brigom)» (MH 212).