Katolički odgovori

Papa Franjo ide u dobrom smjeru, Katoličku crkvu želi u onom Isusovom duhu približiti ljudima. Pripadnici Crkve trebali bi biti ponosni što imaju jednog takvog čovjeka, kazao je fra Bojić u intervjuu na Vidi TV, naglasivši da “klečavci” nisu Crkva pape Franje
“Smeta me što Katolička crkva laže o Stepincu, što neće da kaže sve o tom čovjeku. Ne želim mu biti sudac niti smatram da bi itko od nas trebao zauzimati jednu takvu poziciju, ali kad se govori o njemu treba se reći sve. Podržao je NDH”, izjavio je bosanski franjevac fra Drago Bojić u intervjuu Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koji možete pogledati na ovoj poveznici.

Fra Bojić, doktor teologije, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i bivši glavni urednik mjesečnika Svjetlo riječi Franjevačke provincije Bosne Srebrene, u intervjuu je govorio o odlaženju Hrvata iz BiH, kritički komentirao politiku Hrvatske prema BiH i tamošnjim Hrvatima, govorio o Alojziju Stepincu, papi Franji, konceptima “integralnog hrvatstva”, “Stepinčeve crkve” i “Crkve u Hrvata”, ali i bošnjačkom nacionalizmu i unitarizmu te konceptu “građanske države” u BiH, pa i o pošasti kladionica u BiH.

“Komunističke vlasti su najzaslužnije što je Stepinac mučenik. Da ga nisu zatvorili, danas jedva da bi tko o njemu govorio. Vjerojatno bi bio zaboravljen i u samoj Katoličkoj crkvi”, kazao je Drago Bojić, koji se protivi i izrazu “Stepinčeva crkva”. “Crkva je Kristova”, podsjeća, i kaže: “Unatoč svemu što Crkva pokušava, kult Stepinca nije zaživio u hrvatskom narodu. Možda bi se i nad tim trebalo zamisliti.”

Kao “drugu paradigmu katoličanstva tog vremena” fra Bojić navodi provincijala Bosne Srebrene Josipa Markušića, koji je poslije Drugoga svjetskog rata pokušavao pronaći način suradnje s komunističkim vlastima, a sastao se i s Titom. “Markušić bi i danas za Bosnu Srebrenu i Katoličku crkvu trebao biti uzor, ali je prešućen i u samoj Bosni Srebrenoj”, kaže fra Bojić.

Kazao je da cijeni ono što čini papa Franjo i da bi volio da učini i više, ističući da papa nije popularan u crkvenim strukturama u Hrvatskoj i BiH, “umjesto da pripadnici Crkve budu ponosni što imaju jednog takvog čovjeka”. “Papa Franjo ide u dobrom smjeru, Katoličku crkvu želi u onom Isusovom duhu približiti ljudima. Volio bih da u tome ustraje i da pokrene još neka osjetljiva pitanja”, kazao je.

U odnosu na “klečavce”, koji se na trgovima hrvatskih gradova mole za autoritet muškaraca u obitelji, predbračnu čistoću i prestanak pobačaja, kazao je da je to strašno. “Strahota je da se molitva zloupotrebljava kao ideološko i političko sredstvo protiv drugih. To nije Crkva pape Franje”, kaza je fra Bojić.

Bojić je odgovarao i na pitanja o odlaženju ljudi iz BiH, rekavši kako je iz općine Jajce, gdje Bojić živi i radi, u protekle dvije godine otišlo više od dvije tisuće katolika, a odlaze i Bošnjaci. “Broj katolika Hrvata u BiH u posljednjih desetak godina smanjio se za preko sto tisuća, a trend se nastavlja i dalje”, kazao je Bojić.

Komentirajući stanje Hrvata u BiH, kazao je da se valja vratiti na početak devedesetih. “Sve je krenulo ukrivo s Tuđmanovom politikom takozvanog ‘integralnog hrvatstva’, koju su Hrvati u BiH prihvatili. Neshvatljivo mi je, ali se dogodilo, da su digli ruke od svoje povijesti, kulture i tradicije da bi se uklopili u ‘integralno hrvatstvo’. Tako su upali u svojevrsnu ‘kulturnu shizofreniju’ i postali apatridi u vlastitoj zemlji. To je apsolutno autodestruktivna politika koja ih je sludila i sada ih stalno sluđuje, a ja mislim da to više nije moguće popraviti”, kazao je fra Drago Bojić.

On je, međutim, kritičan i prema druga dva nacionalizma u BiH. “Mogu razumjeti bošnjački narod, i poštujem da je za njih BiH aksiom bez kojeg ne mogu zamisliti sebe, ali državni patriotizam bošnjačkih političkih elita nacionalizam je ništa manje opasan od drugih”, kazao je Bojić. Smatra opasnim pritisak “državotvornog, perfidno patriotskog nacionalizma u BiH koji smatra da Srbi i Hrvati svakako imaju svoje domovine, a ovo je naše”.

“U BiH nitko ne može ostvariti maksimalističke želje, ali bi bilo moguće, kad bi bilo političke volje, da se barem dogovore oko minimuma. Određena vrsta decentralizacije i autonomije mora se priznati. BiH je jedino tako moguća”, ističe i dodaje kako se ni u hrvatskim lijevim medijima ne vidi da se bošnjački nacionalizam “često umotava u patriotizam i ljubav prema domovini, premda nije ništa bolji ni ispravniji nego ova druga dva”. “Treba pisati o Ahmićima, ali treba i o Buhinim kućama i Križančevu selu”, naglasio je fra Drago Bojić u razgovoru s voditeljem Ladislavom Tomičićem.

https://youtu.be/vCapCMxyP0w?si=DfIAE5F ... D&sfnsn=wa

Sramota. Već si imao ovdje svoju temu o Stepincu, gdje si pisao samo loše o njemu. Nije ti dosta pa ponovo. Našao si nekog fratra u Bosni.

Zašto ovo ne nađeš:

Odmah nakon osnutka NDH, kad se već bio stišao prvi val progona, došao je k nadbiskupu Stepincu učitelj g. Širola iz Sv. Šimuna i javio mu da postoji pogibelj, kako je on saznao iz pouzdanog izvora, da će u noći postrijeljati Srbe taoce u Zagrebu. Nadbiskup, budući da je stvar bila vrlo hitna, nazvao je telefonom već oko 8 sati na večer Predsjedništvo vlade. Budući da je Vlada upravo zasjedala, Nadbiskup je zamolio službenog tajnika da se Vladi odmah poruči ovo: »Nadbiskup je doznao, da bi se noćas imalo strijeljati Srbe taoce iz Zagreba i drugud, koji su u Zagrebu zatvoreni. Ako to stoji, nadbiskup poručuje, da po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoce za krivice, koje su drugi počinili. To bi bilo poganstvo i ne bi donijelo blagoslova Božjega.«[711]

Nadbiskup Stepinac je nekoliko puta intervenirao za izbavljenje iz zatvora pravoslavnih episkopa.

Tako se on u ljetu 1941. opetovano zauzeo za oslobađanje iz zatvora Zagrebačkog pravoslavnog metropolite Dositeja. Nakon druge intervencije episkop Dositej je pušten na slobodu.[723] Dr. Ante Šumanović, koji je tamnovao zajedno s gosp. Dositejem, episkopom Srpske pravoslavne Crkve, reče u iseljeništvu, u Americi: »Začudio sam se, kako protestantski pastori nasjedaju (pa i mnogi Srbi u emigraciji) propagandi crvenih, da je nadbiskup Stepinac surađivao s ustašama u gonjenju Srba. Ja ovime svjedočim sa svojim punim imenom, da to nije istina. Ja sam bio godine 1941. od ustaša uhapšen, odveden na ustašku policiju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, gdje sam između 27. travnja i 11. svibnja 1941. bio zatvoren u ćeliji br. 8 zajedno sa srpsko-pravoslavnim metropolitom Dositejem, koga do onda nisam lično poznavao. On je bio teško bolestan na arteriosklerozi, izvučen iz kreveta i bačen u moju ćeliju. On mi reče, da se nadbiskup Stepinac za njega zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat. Rekao mi je dalje, da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca, da ustaše nisu (...) /u Zagrebu/ spalili i srušili pravoslavnu crkvu istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je, da će biti prebačen u Srbiju – što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije – i da to ima zahvaliti Stepincu.«[724]

Dana 9. srpnja 1941. Beogradski nadbiskup dr. Josip Ujčić napisao je nadbiskupu Stepincu osobno pismo. Nakon što je spomenuo da je kod njega jedan ministar beogradske vlade posredovao za progonjene pravoslavce u NDH, mons. Ujčić je nastavio: »Ja sam ministra obavijestio, kakvo stanovište zauzima u tom nesretnom pitanju katolički episkopat, te se mogao uvjeriti, da sli biskupi učinili ono, što im je diktirala kršćanska ljubav i osjećaj pravednosti. Radi ovih progonstava, koje moramo već sa samog moralnog stanovišta te sa stanovišta reda u zemlji samo žaliti, počeli su nas(katolike) u Srbiji gledati neljubaznim okom. Molim lijepo Vašu preuzvišenost, kažite vladi u Zagrebu: ako je koji stanovnik, bilo koje mu drago vjere, štogod učinio, ima država i zakone i sudišta, ali neka ide sve u redu, inače će trpjeti ugled države ad intus et ad extra. «

r. Josip Ujčić je uputio 29. prosinca 1941. nadbiskupu Stepincu i molbu za pomoć srpskim zarobljenicima, koji su se nalazili po logorima. Poslao ga je po gosp. Bogdanu Raškoviću, sekretaru kod »Ministarstva saobraćaja i delegatu crvenog krsta, njemačkog i talijanskog«, koji je polazio na razgovor s državnim vlastima NDH, »da bi putem crvenog krsta intervenirao u Zagrebu«, a prigodom pravoslavnog Božića, da se uhićene Srbe »po mogućnosti pusti svojim obiteljima, ili da im barem smiju domaći slati pakete, kao što to smiju činiti u Srbiji za svoje zarobljenike u Njemačkoj«.[731]

Na dnu toga pisma nadbiskup Stepinac je zabilježio sljedeće: »N. B. Ovaj Srbin iz Beograda bio je kod mene u pratnji njemačkog vojnika iz Beograda, da mu se što ne dogodi. Zahvalio mi što sam učinio za Srbe i molio za intervenciju /kao gore/. Ja sam mu rekao, da sam protivan masovnim prelazima u Katoličku Crkvu, na što mi je odgovorio: 'Preuzvišeni, nek svi pođu, samo da spasu živote.' Obećao sam intervenciju i otišao odmah ministru unutarnjih poslova. Kakav je bio kasnije rezultat ne znam, ali smo učinili što smo mogli. - 29.XIl.1941. – Stepinac.«[732]

Poduzete intervencije potvrdio je i tajnik nadbiskupa Stepinca vlč. Stjepan Lacković dopisavši ovu napomenu: »Poduzete mjere kod Ministarstva unutarnjih poslova i kod Papinskog legata. 14. 1. 1942. s. L.«[733]

Intervencije za pojedine osobe

Valja istaknuti kako se nadbiskup Stepinac osobno zauzimao i za one ugrožene ljude koje su ustaške ili njemačke vlasti uzimale za taoce. Tako je postupio i u rujnu 1942., kad je oko 200 pravoslavaca kao talaca bilo odvedeno iz Pakraca u Staru Gradišku. Pakrački kateheta vlč. Tomo Sruk hitno je za njih posredovao kod nadbiskupa Stepinca, koji se odmah zauzeo kod Poglavnika i uspio da se ti ljudi odmah puste na slobodu.[734]

Dr. Josip Jedlovski, odvjetnik iz Zagreba, 12. listopada 1942. pismeno je zamolio nadbiskupa Stepinca da bi intervenirao za četvoricu seljaka Srba iz Brčkog: Milu Krstića i brata mu Miomira, Milorada Gojakovića i Sidora Stevana, koji su bili osuđeni na smrt. Nadbiskup je odmah intervenirao i 13. listopada javio da je smrtna kazna pretvorena u 1O godina tamnice, odnosno na 2 godine. Dana 9. travnja 1943. dotični osuđenici su pušteni na slobodu.

Dr. Jedlovski je 20. travnja 1943. za učinjenu pomoć u spašavanju ovih ljudi pismeno zahvalio Nadbiskupu sljedećim riječima: »Božja mi je Providnost dala milost, da čestitajući Vašoj Preuzvišenosti Uskrsnuće Kristovo mogu zahvaliti Vašoj Preuzvišenosti radi puštanja na slobodu sve trojice osuđenih, koji se sada nalaze sretni i zadovoljni kod svojih obitelji«.[735]

Dana 16. listopada 1942. je vlč. Augustin Kralj, župnik prelazničke župe Crkveni Bok-Sunja, osobno došao na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu s napisanom zamolbom, u kojoj je molio Poglavnika za hitno oslobađanje iz sabirnog logora svih žitelja Srba pravoslavaca iz prelazničke župe Crkveni Bok-Sunja. Zatražio je osobno audijenciju, a mons. dr. Lach, pomoćni biskup, izvornik je predao Poglavniku. Nadbiskup je 25. listopada 1942. pismeno intervenirao kod dr. Andrije Artukovića, ministra pravosuđa i bogoštovlja, tražeći zaštitu za »tri hiljade prelaznika kojima«, napomenuo je Nadbiskup, »ne možemo pružiti nikakve zaštite. To nas boli«.[738]

Nadbiskup je čim je doznao da je gđa. Marija Milosavljević, supruga Srbina pravoslavca, odvedena u logor, osobno zamolio Poglavnika »da se majka siromašne djece oslobodi«. Naime, njezin muž je pobjegao u Srbiju, a ona je ostala sama s petero djece. U međuvremenu je Nadbiskup djeci poslao pomoć u novcu i naravi. Ministarstvo je 18. studenoga 1942. javilo Nadbiskupu da će gđa Milosavljević ubrzo biti puštena. Po izlasku iz logora ona se pismeno zahvalila Nadbiskupu za iskazanu ljubav prema njezinoj obitelji ovim riječima: »Svi sretni i zadovoljni što ste nam spasili našu milu majčicu mi smo vam neizmjerno zahvalni (...) Vi ste nas kao naš vrhovni pastir spasili u najtežim časovima iz bijede i nevolje i uneli blagostanje u našu kućicu (...) Majka Marija djeca Josip, Milivoj, Bosiljko, Smiljica i Branko«.[739]

U listopadu 1944. zauzimanjem nadbiskupa Stepinca spašeno je pedesetšestoro srpske djece iz logora u Jasenovcu. Spašena djeca smještena su po obiteljima ili dobrotvornim ustanovama, ubilježena su u popis imenom i prezimenom.[740]

Na popisu 372 građana za čije se oslobođenje nadbiskup Stepinac zauzeo u proljeće 1945. nalazilo se i oko 20 pravoslavaca iz Sunje.[741]

U Arhivu nadbiskupa Stepinca postoji popis na kojemu je poimence nabrojeno preko 360 ljudi za čije se oslobađanje iz zatvora on zauzeo, a među njima je bilo komunista, Židova i preko 20 Srba. Taj popis je predan i Sudskom vijeću koje je sudilo nadbiskupu Stepincu 1946. godine i nalazi se u dokumentima sudskog stupa.[742]

Nadbiskup je uspio spasiti i smjestiti po obiteljima, karitativnim ustanovama, u nadbiskupskom Dvorcu u Brezovici[743] ili u vrtu Nadbiskupskog dvora u Zagrebu preko 7.000 srpske siročadi s Kozare.[744]

Godine 1943. prihvatio je i smjestio oko 3.000 partizanske djece, te oko 5.000 djece iz logora po Dalmaciji, među kojom djecom je bilo i djece srpske narodnosti. Dakle u svemu oko 14.000 djece, od kojih su polovica pripadala srpskoj narodnosti.[745]

Nadbiskup Stepinac je pružao materijalnu i duhovnu pomoć putem Karitasa i uključivanjem pojedinih svećenika koji su pomogli tisućama hrvatskih građana zatočenih u talijanskim logorima; među njima je bilo Hrvata, Srba, Židova i muslimana. Većina njih se godine 1943., zauzimanjem nadbiskupa Stepinca, vratila u domovinu. Riječ je o više od 10.545 registriranih i spašenih osoba.[746]

Dana 25. siječnja 1944. Nadbiskup je pismenim putem posredovao kod dr. Josipa Vragovića, upravitelja redarstva, za 7 pravoslavaca: Svetozara Jankovića, Lazu Mutavdžića, Borivoja Vučetića, Petra Vekića, Ristu Kukurića, Filipa Dokića i Mirka Markovića, koji su po dolasku iz talijanskog zatočenja uhićeni. Nadbiskup je u molbi za njihovo pomilovanje naveo, da je za njih pronašao i radno mjesto u građevinskom poduzeću »Braća Carnelutti«, i bili su oslobođeni.[747]



(A ovo je samo nasumice izvađen mali dio dobra koje je Stepinac radio)
Ili ovo:
Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, uputila je pismo papi Lavu XIV. u kojem ga moli da blaženog Alojzija Stepinca proglasi svetim. U pismu je naglasila osobnu zahvalnost jer je Stepinac tijekom Drugog svjetskog rata pomogao spasiti njezinu majku i nju, kao i stotine drugih Židova.

Ne, to ti ne odgovara.























D

Izraz "Stepinčeva Crkva" itekako ima smisla jer s ovim vremenskim odmakom možemo točnije i pravednije istražiti i vidjeti što se točno dogodilo '45/'46. Vrijeme je da se vidi kolika je zla komunizam učinio i Crkvi i narodu - mada je i tada postojao određen broj svećenika koji su, što zbog prijetnji što zbog "naroda" htjeli komunističke ideje nekako upakirati u kršćanstvo i "voditi dijalog", mada se uz sve one progone, zatvore, likvidiranja nakon rata teško može reći da je "vođenje dijaloga" bilo ravnopravno - uz one okolnosti to je bilo ravno "izdaji"..
A izdajom Stepinca mnogi (svećenici) su si osigurali budućnost, a Drugi vatikanski koncil nije puno promijenio.. Proučite samo koliko je npr. Živko Kustić i njegov Glas koncila bio pod Udbinim praćenjem, cijele knjige su napisane o tome..
A dijalog se ne može voditi ako nema pravednosti.

Drugo, što se tiče opaske "da kult Stepinca nije zaživio u hrvatskom narodu", ja bih rekla da je razmjerno dobro zaživio. Mi Hrvati smo specifičan narod što se tiče svetaca i blaženika.. Unatoč 13 stoljeća kršćanstva mi smo prvog hrvatskog sveca dobili tek u 20. stoljeću. I to nemalom zaslugom Stepinca i njegovog ugleda u Rimu. Drugog sveca (Leopolda Mandića) kanonizirali su uglavnom Talijani koji su davali iznimna svjedočanstva o njemu i čudima koja su se događala. Trećeg sveca, Marka Križevčanina, dobili smo sasvim slučajno 1995. i još danas mnogi ne znaju puno o njemu. Nismo mi narod od puno svetaca. Kod nas se štovala najviše Gospa, zatim sv. Antun, a na visokoj razini i sv. Vlaho u Dubrovniku, ostali sveci lokalno i izborno, tako da je raširenost Stepinčevog kulta još prosječno dobar. Ali - uvijek ima prostora za napredak.