|
) na tragu tajne
Naš svijet se čini potpuno opisanim, razjašnjenim. Preveliko je naše znanje, bezbrojni leksikoni i kompjutori. No, postoje fenomeni koji su neopisivi i nerazjašnjivi.
Ljubav - konačno ostaje u tami zašto se baš to dvoje ljudi srelo, zašto su otkrili ljubav. Čudo. Pjesnici i ljubavnici, teolozi i grješnici neumorno opisuju ljubav, ali nikada neće shvatiti tajnu ljubavi.
Kruh današnjeg blagdana - možemo ga kemijski analizirati, odrediti i imenovati sastojke, odrediti oblik, boju, probati i okus. Ali time nismo sve rekli o ovom kruhu.
Riječ „Ovo je tijelo moje“ čini ovaj kruh „tajnom vjere“ Naš razum to ne shvaća, Samo divljenje, poklon, slavljenje ima određeni pristup. (Usp himan Tome Akvinskog: „Hvali Sion Spasitelja“
Ako želim shvatiti što je ruža, onda neće ništa pomoći da je rasjećem na komadiće i sastavne dijelove. Tada će preda mnom ležati latice cvijeta, zelenilo lišća, stabljika, bodlje, možda čak i korijenje, ali tajna ruže je izgubljena, njezina ljepota, privlačnost, ono što su pjesnici o njoj pjevali i pisali, ono što zaljubljenima mami smiješak na usnama, sve je srušeno, sve je uništeno. Razumom tajnu ne razumijemo, samo gledanjem i prihvaćanjem.
Tijelovo: klanjanje, divljenje, zahvaljivanje, slavljenje otajstva. I krenuti, pokazati iskazati da u našem svijetu i vremenu postoje tajne koje još uvijek imaju veliku vrijednost.
Tijelovo: blagdan pokreta. Najprije krenuti iz ove crkvene zgrade, u širinu svijeta i života.
ON - Krist želi biti svugdje, svojom tajnom koja preobražava. I zato krenuti u smislu –
„pokret u demonstraciju“ - pokazivanje. On je među nama i kod vas. Drugima: koji lome okorjele prstenove navika: sebe potaknuti (raniti) pustiti da ga obuzme ljubav Kristova (moje tijelo za vas, za tebe, u tvojoj ruci, u tvom životu) I zato krenuti u smislu „ sebe otvoriti“ i osjetiti tajnu i slijediti, vjerujući i sumnjajući, moleći i nadajući se, predosjećati: ON je BOG za mene.
Moje ruke mogu tajnu ruže uništiti. Moj razum koji hoće sve shvatiti, pod svaku cijenu, će na taj način pokopati tajnu. No, moje ruke mogu prihvatiti ružu kao čudo i znak ljubavi i prihvaćajući ujedno dajem znak ljubavi. Moja želja da shvatim može se pretvoriti u klanjanje i divljenje „pred tajnom vjere.“
b) „Ovo je moje tijelo“ – „Ovo je moja krv“
Tijelovo – sam naziv znači da slavimo „presveto tijelo Kristovo.“
I pitam se zar nije arhaično, primitivno slaviti nečije tijelo kad je cijela naša kultura tako usmjerena da uzdiže duh iznad tijela?
I dobro je da ovdje pogledamo na današnje posebnosti, tendencije i fenomene u društvu: želi se osvijestiti nedjeljivost ljubavi od tijela. Polazi se od nekakve znanstvenosti i propagiraju se „cjelovite metode“ koje uz duh obuhvaćaju i tijelo.Bezbrojne knjige se nude koje govore kako tijelo izjednačiti s duhom koje ima nadmoć nad tijelom u svagdašnjem životu. U psihoterapiji se polazi od promatranja tijela pacijenta, novi oblici terapije koji pomoću tjelesnog govora gledaju povezanost tijela i duha i donose iz podsvjesnog u svjesno područje. Tome spada body building, joga i razne vježbe u slobodno vrijeme.
Ovdje se, kod ovih fenomena, manje radi o tijelu kojega čovjek ima, a mnogo više o tijelu koje je čovjek. Sve više i više dolazi do svijesti da duhovno, misleno dolazi po tijelu do izražaja.
U Ivanovu evanđelju, u prologu, nalazimo ispovijed: „I riječ je tijelom postala“ – čovjek. Što je Bog imao poručiti nama ljudima, to nam je rekao tjelesno, preko tijela i krvi. Ono što danas slavimo pod prilikom kruha i vina i primamo i utjelovljuje se u nama, to je BOŽJA RIJEČ upućena nama.
Vrlo lako je reći: Volim te. No, ovu izjavu će potvrditi tjelesna djela, po osjetljivim i vidljivim gestama i znakovima, po mom tjelesnom zalaganju za druge bit će stvarno opipljiva.
Blagdan kojega slavimo je jedno stvarno djelo ljubavi kojim se potvrđuje izjava. Djelo se sastoji u tome da je tijelo Isusovo bilo ubijeno – slomljeno zbog grijeha cijeloga svijeta, da je prolivena krv za grijehe svega svijeta. Ova smrt na križu, ovo uništeno tjelesno obličje ovog čovjeka dogodilo se i zbog nas i odražava se u našem slavlju.
A to povlači za sobom i zaključke: Ako slavimo nešto, onda nas to poziva da se i mi založimo za ljude tu, blizu nas. Utjelovljenje znaka po kojemu se sve ponovo ostvaruje, podsjeća, slavi, sve nas to potiče na bratsku ljubav.
Danas se, u procesijama, nose dragocjene monstrance (pokaznice) ulicama ovoga svijeta. U sredini je mali, neugledni komadić kruha, u kojemu je Krist prisutan iz ljubavi prema svijetu.
Svatko od nas je monstranca. Ako sam se pričestio i tako u sebe primio, utjelovio tijelo (i krv) Kristovu i ono me prožima. Moje ponašanje je brana koja, u ovaj svijet, propušta Ljubav Kristovu.
|