stranac je napisao/la:
imam taj problem da ne mogu shvatiti do kraja što zapravo znači to da slabima i prostima "pripada" Bog ("...njihovo je kraljevstvo Božje."). Znači li to da je dovoljno samo to da si slab i nemoćan i već si od Boga ljubljen i biti ćeš spašen, samo ti ostaj slab i nemoćan (jer mnogo sam puta čuo takav stav i moram priznati da mi zaista vrlo naivno zvuči)? Zaista mi je teško tako misliti.
Nije kršćanski savjet
"samo ti ostaj slab i nemoćan" jer tako se u ljudima ubija duh i te riječi im zapravo znače "
ti nisi zaslužio da budeš kao mi, da imaš pravi život". Ali istina vjere jest da su takvi na poseban način od Boga ljubljeni i da će biti spašeni, i
MI pred njima imamo veliku odgovornost prihvatiti ih (ne kao slabe osobe, nego prihvatiti ih i pokazati im njihovo dostojanstvo). Bog se (u Isusu Kristu) s takvima
solidarizirao, ali ne na način ljudske solidarnosti niti nekog suosjećanja, nego na način kako to samo On može: postao je
oni: Evanđelje po Mateju i prispodoba o Posljednjem sudu govori:
Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me;
gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.`"
Tada će mu pravednici odgovoriti: `Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te?
Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?`
A kralj će im odgovoriti: `Zaista, kažem vam, što god učiniste
jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!`"
(Mt 25, 35-40)
I ta prispodoba objašnjava zašto Pismo tvrdi da su dvije zapovijedi (ljubiti Boga i ljubiti bližnjega kao sebe samoga) zapravo
jednake. Potpuno je pogrešno tumačenje da nas tu Isus poziva da budemo "gladni i goli" samo zato da On bude u nama. Naše je takve prepoznavati u svojoj okolini i pomagati im, a sebe uvijek smatrati manje potrebitim od drugih. Dobar je kršćanski stav da, ako si bolestan, unatoč svojoj bolesti, više se brineš za druge koji su u većoj potrebi, nego zanovijetati svojim bližnjima da ti je jako teško u životu i stalno očekivati nečiju pomoć.
*
U "Uvodu u kršćanstvo" zanimljivo se razmatra kako bitak Boga uopće nije
biti Jedan, nego se bitak određuje
odnosom (relacijom). Jednostavnije rečeno,
Bog nije jedan i samodostatan. U njemu samome su tri božanske osobe, koje opet nisu dostatne same sebi već i one traže "puninu" izvan sebe, u davanju, u ljubavi. Iz toga se može izvući, krajnje pojednostavljujući stvari, da smo mi svrha Njegovog bitka, i posljedično da je on smisao našega života. Otuda se može spoznati da
On čezne za nama i da mu nije svejedno kamo vodi naš život - u propast ili spasenje.
Citat:
Skloniji sam to shvatiti ovako - "(...) jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima." - ljubav Božja "ne bira", ona u svemu jest i sve jest po njoj. Ali ako je tako, na koji način se onda uspostavlja razlika između dobra i zla? Ljubi li ljubav Božja i zlo? Čini se da da, samo na drugi način - tj. po pravednosti ili onako kako komu pripada (u skladu sa svačijom naravi). A što je po pravdi, niti je dobro niti je zlo, tj. ne radi se o tome da dobra i zla nema, nego da su za pravednost (Božansku ljubav) jedno.
I tada se onime gore hoće zapravo reći da je nebitno jesi li siromašan ili bogat, ukoliko te to ne određuje u životnom putu, ukoliko to ne vlada tobom, i nije tvoja "supstancija" već samo "prigodak", nešto što ti 'slučajno' pripada, a ono što te određuje je kretanje tvoje duše i ono oko čega ona skrbi. Iz toga se možda onda dalje izvodi - pred Bogom su svi jednaki = slobodni (što i Hegel uzima kao veliki doprinos kršćanstva u razvoju svijesti o slobodi, koja po njemu kulminira francuskom revolucijom, kada su i pred državom-zakonom svi slobodni).
Sa svime se slažem osim ovim potcrtanim. Jer Božja ljubav ljubi doista i pravedne i nepravedne, jer čeka da se svi obrate, a Božja se pravednost tek dokraja ispunjava u vječnosti, u onostranosti. Sve dok živimo na ovoj zemlji, Bog je prema nama milosrdan, rijetko pravedan.
Loše je zbog Božje dobrote zavidjeti drugima, koje smatramo zlima, jer 1) ne poznajemo njihovu nutrinu (pate li možda od duhovnih rana, nemirne savjesti i sl.) i 2) jer ne poznajemo budućnost (možda im se sutra desi nešto zaista loše - zar ćemo onda likovati?)
Mi niti ono loše što se nama dogodi (a smatramo da smo grijesima zaslužili) ne trebamo smatrati kaznom Božjom niti govoriti da nas Bog napastuje i kažnjava, nego Mu se uvijek u ljubavi obratiti (a ne u strahu od kazne) i vjerovati da nam je ON oprostio i da će nas opet primiti. Uvijek trebamo imati nadu.
Treće, iz toga slijedi da nije u redu niti drugima prijetiti Božjom kaznom, nego im radije ukazivati na Ljubav.