Katolički odgovori

Zar nije svako čitanje knjige dopuštanje da te ponese tuđa misao? Koliko puta mi se dogodilo da mi se produbila misao jer sam pročitao knjigu ili prihvatio neko tada još ne moje tumačenje. Ako čitam J. Ratzingera znači li to da on razmišlja umjesto mene? Na neki način da, ali opet ja sam taj koji na kraju prihvača neko tumačenje ili ne.




Crkva nije silovala moj doživljaj Krista već ga je produbila za što sam duboko zahvalan svim autorima (ne nužno vjernicima)koji su Krista shatili onako kako sam ga ja htio razumjeti, ali zbog svojih ograničenja nisam mogao sam.

Život je doista jedino mjerilo. Čitajući Novi Zavijet spoznao sam da je Život, Put i Istina osoba Isusa Krista. Čitajući pismo došao sam do zaključka da je On osnovao Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati. To nije bila Crkva junaka i umno nadarenih već slabića i prostih ljudi koji su ga poput Petra čak i zatajili i to triput. Spoznao sam da je Bog stvoritelj i spasitelj te da svima koji prihvate njegovo spasenje on poklanja dar da postanu djeca Božja. Biti djete Božje znači igati se kao što se i naš Otac igra spokojno, zauvjek u znanju da nas ništa ne može otrgnuti od Njegove zaštite. Nije čudno da Isus to naziva Evanđeljem ili radosnom viješću. Bog vječne kazne nosi Biblijsko ime Sotona. Istina da je problem što mnogi vjernici vjeruju prije u Sotonu nego u Oca u nemogućnosti da shvate da ih Bog voli onakve kakvi jesu te da ta ljubav koju On ima prema nama dovodi do toga da grijesi prestaju kao što svjetlo protjera sjene.

Dragi kolega,

imam taj problem da ne mogu shvatiti do kraja što zapravo znači to da slabima i prostima "pripada" Bog ("...njihovo je kraljevstvo Božje."). Znači li to da je dovoljno samo to da si slab i nemoćan i već si od Boga ljubljen i biti ćeš spašen, samo ti ostaj slab i nemoćan (jer mnogo sam puta čuo takav stav i moram priznati da mi zaista vrlo naivno zvuči)? Zaista mi je teško tako misliti. Skloniji sam to shvatiti ovako - "(...) jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima." - ljubav Božja "ne bira", ona u svemu jest i sve jest po njoj. Ali ako je tako, na koji način se onda uspostavlja razlika između dobra i zla? Ljubi li ljubav Božja i zlo? Čini se da da, samo na drugi način - tj. po pravednosti ili onako kako komu pripada (u skladu sa svačijom naravi). A što je po pravdi, niti je dobro niti je zlo, tj. ne radi se o tome da dobra i zla nema, nego da su za pravednost (Božansku ljubav) jedno.
I tada se onime gore hoće zapravo reći da je nebitno jesi li siromašan ili bogat, ukoliko te to ne određuje u životnom putu, ukoliko to ne vlada tobom, i nije tvoja "supstancija" već samo "prigodak", nešto što ti 'slučajno' pripada, a ono što te određuje je kretanje tvoje duše i ono oko čega ona skrbi. Iz toga se možda onda dalje izvodi - pred Bogom su svi jednaki = slobodni (što i Hegel uzima kao veliki doprinos kršćanstva u razvoju svijesti o slobodi, koja po njemu kulminira francuskom revolucijom, kada su i pred državom-zakonom svi slobodni).

Isto tako, Isus liječi one koji su tijelom bolesni. Zašto? Često se spominje sućut. Ali odakle i čemu ona? Ne kaže li sam Krist masu puta "Tko ima uši, neka čuje!" Ali s druge strane, ipak se obraća svima... Na bespuću sam, zaista. Možda je razlog liječenja tijelom bolesnih taj što je bolest duše neizlječiva, pa oni tijelom bolesni, budu li izliječeni, još uvijek imaju otvoren put ka zdravlju duha, za razliku od onih kojima je duh već zatrovan? I ne pokazuje li se ovime da je Isusu "stalo" i do tijela, u korist duha, i da nije tijelo tako beznačajno i tek zatvor za dušu, jer ipak duša u njemu prebiva. Ne traži li se i tu neka mjera u tom odnosu? (S tim u svezi ima jedno mjesto u Novom zavjetu, koje sada nažalost ne mogu pronaći, na kojem stoji nešto vrlo nalik onom Heraklitovom - oči i uši su ljudima zli svjedoci ako imaju barbarske duše.)

Ali još jedna stvar mi je tu vrlo nejasna - otkud to da Bog u svojoj ljubavi "traži" od tebe da i ti njega za uzvrat ljubiš? Nije li to tada tek uvjetovana ljubav? Ima još puno stvari koje su mi nejasne, ali evo zasada ovoliko, pa ako bi bio voljan uzvratiti.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Bog voli zle jer njegovo sunce izlazi i nad zlima i dobrima, ali po mom sudu ne voli zlo. On može prezirati zlo, a da pritom voli i najveću hulju jer Bogu je glavna osoba bila dobra ili zla. To što Bog pripada slabima i prostima je stoga što jaki i učeni često misle da im Bog nije potreban. Zapravo bilo je puno jakih i umnih svetaca, ali oni se nisu takvima smatrali jer su uvijek imali pred mislima Božju jakost i Božju umnost.



Oni koji su tjelom bolesni žele ozdraviti jer im je bolest bolna. Oni koji su bolesni duhom imaju problem što ih često niša ne boli, tu i tamo neki osječaju ispraznost života. Zapravo daleko je više onih kojim je Isus izlječio dušu nego onih medicinskih čuda što ih je napravio po svijetu. Moja teta je umrla od raka iako su se moji jako molili da ozdravi, no njezin duh je ozdravio kada je prihvatila svoju sudbinu te počela tješiti one koji su trebali tješiti nju.





Bog bi htio da ga voliš jednako kao što otac želi da ga djeca vole. On također zna da ako ostaneš u ljubavi prema Njemu da ćeš imati sretniji život jer nećeš prijanjati uz ono što je nedostojno djeteta Božjeg tako da on ima i našu dobrobit na pameti kada želi da ga volimo.

...

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Hvala. Ne znam. Moja je glad stalno nezadovoljena. Neke misli mogu shvatiti, sebi ih na ovaj ili onaj način objasniti, ali ih ne mogu osjetiti, "vidjeti". Lijepi pozdrav.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Imam ružnu naviku često mijenjati ono što sam već napisao jer sam nezadovoljan kvalitetom teksta. Tako da sam dodao nešto nakon što si ti već odgovorio.

Možeš li definirati svoju glad?

Osjetiti, vidjeti = biti to 'znanje' da 'znanje' bude.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Ima jedna zgodna priča vezana uz ovu temu koja se može čuti u propovijedima, a govori o misionarima u Kini (koliko se sjećam, al mjesto nije bitno). Nakon što su govorili ljudima o Svetom Pismu, Isusu, o tolikim dobročinstvima koja je Bog učinio najprije Izraelskom narodu, a zatim preko Isusa i svim narodima što ih je pozvao na spasenje, misionari su počeli govoriti o najvećoj zapovijedi – zapovijedi ljubavi. Kinezi su, čuvši to, ostali u čudu: „Pa kako vam je Bog zapovjedio da ga ljubite? Zar vi mislite da se ljubav može zapovjediti? Kad je Bog toliko dobar i to vam pokazao djelima mnogo puta, zar se ne podrazumijeva samo od sebe da vi i njega ljubite? Zašto vam je to morao baš zapovjediti? Zar su vaša srca toliko tvrda, da vi ne biste ljubili Boga, kad vam ne bi On to zapovjedio?“ Tada su se, priča kaže, misionari zamislili i priznali da nisu prije to do kraja shvatili. Bog nikoga zaista ne prisiljava niti ne tjera na išta. „Prisiljen“ i „nametnutim mišljenjem“ Boga nitko ne može pravo ljubiti. Osim ako se čovjek u svojoj slobodi opredijeli zato, kao što se opredjeljuje za ljubav prema bilo kojem drugom čovjeku.

Pitanje je zatim, a kako je onda došlo do tog izraza „zapovijed ljubavi“ i na što se odnosi. Izraz proizlazi iz Petoknjižja, Ponovljenog zakona, 6 poglavlje, u kojem Mojsije, već kao starac, shvaćajući da on neće zajedno sa svojim narodom ući u Obećanu zemlju, narodu ostavlja nešto kao oporuku, očinski savjet, „pravila života“ kako da se ponašaju u zemlji u koju će stići, a sve s novim obećanjem:
„… da ti dobro bude i da se razmnožiš u zemlji kojom teče med i mlijeko…“ (Pnz 6,3)

Vratit ću se na jedno od prvih pitanja: „Zar su vaša srca toliko tvrda, da vi ne biste ljubili Boga, ako vam (netko) to ne bi zapovjedio?“ Ponovljeni zakon govori da su baš takva bila srca ljudska, čim su upali u kakve nevolje ili nestašice, odmah su gunđali protiv Boga, mrmljali među sobom, napadali Mojsija i mrzili Boga.
I danas su ljudi takvi. Činjenica jest da mi tek spoznamo što je grijeh, kad nas pogode posljedice grijeha, osobito rane na duši… inače ne vjerujemo da je nešto grijeh, skloni smo misliti da su 10 zapovijedi nešto prezahtjevno, jer grijeh ponekad ispočetka izgleda privlačno, ili po našoj želji, al on nesumnjivo ima posljedice zla…
...

Da, zanimljiva priča. Ali pitanje se željelo dotaknuti sljedećeg: ne ljubiš li Boga, za to te čeka kazna ('ne-spasenje'). Ali nije li već to što ga ne ljubiš kazna samo po sebi?

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Naravno da jest... U tome baš i jest problem, jer Bog nikoga ne kažnjava, kazna dolazi po zakonima ljudske naravi jer grijeh nosi sa sobom kaznu.

Htjela sam još dodati vezano za ono prije:
Spojiti izraze „zapovijed“ i „ljubav“ stvarno je nezahvalan posao. Uzvratiti Bogu ljubav stoga je jedino moguće na prirodan način „jer je On prvi ljubio nas“ (sv. Pavao). Spoznati ljubav Božju postaje tako pretpostavka naše ljubavi prema Njemu.

I tu sada izlazi na vidjelo jedna od razlika između Krista i Crkve, koja je prisiljavala ljude da ljube, mučila ih za njihovu ne-ljubav i slično. I teško mi je povjerovati da je to činila poradi njihova dobra - jer "Bog nikoga ne kažnjava." Skloniji sam misliti da je pri tome mislila na vlastito "dobro", odnosno korist i moć, iskorištavajući sveto pismo i pozivajući se tobože na "Božju volju."
A sve to s Bogom, čini mi se, ima malo toga zajedničkog. I ovdje se također sada ponovno samo otvara pitanje o Crkvi kao autoritetu kada je riječ o tumačenju svetog pisma.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.

Nije kršćanski savjet "samo ti ostaj slab i nemoćan" jer tako se u ljudima ubija duh i te riječi im zapravo znače "ti nisi zaslužio da budeš kao mi, da imaš pravi život". Ali istina vjere jest da su takvi na poseban način od Boga ljubljeni i da će biti spašeni, i MI pred njima imamo veliku odgovornost prihvatiti ih (ne kao slabe osobe, nego prihvatiti ih i pokazati im njihovo dostojanstvo). Bog se (u Isusu Kristu) s takvima solidarizirao, ali ne na način ljudske solidarnosti niti nekog suosjećanja, nego na način kako to samo On može: postao je oni: Evanđelje po Mateju i prispodoba o Posljednjem sudu govori:

Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me;
gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.`"
Tada će mu pravednici odgovoriti: `Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te?
Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?`
A kralj će im odgovoriti: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!`"
(Mt 25, 35-40)

I ta prispodoba objašnjava zašto Pismo tvrdi da su dvije zapovijedi (ljubiti Boga i ljubiti bližnjega kao sebe samoga) zapravo jednake. Potpuno je pogrešno tumačenje da nas tu Isus poziva da budemo "gladni i goli" samo zato da On bude u nama. Naše je takve prepoznavati u svojoj okolini i pomagati im, a sebe uvijek smatrati manje potrebitim od drugih. Dobar je kršćanski stav da, ako si bolestan, unatoč svojoj bolesti, više se brineš za druge koji su u većoj potrebi, nego zanovijetati svojim bližnjima da ti je jako teško u životu i stalno očekivati nečiju pomoć.

*
U "Uvodu u kršćanstvo" zanimljivo se razmatra kako bitak Boga uopće nije biti Jedan, nego se bitak određuje odnosom (relacijom). Jednostavnije rečeno, Bog nije jedan i samodostatan. U njemu samome su tri božanske osobe, koje opet nisu dostatne same sebi već i one traže "puninu" izvan sebe, u davanju, u ljubavi. Iz toga se može izvući, krajnje pojednostavljujući stvari, da smo mi svrha Njegovog bitka, i posljedično da je on smisao našega života. Otuda se može spoznati da On čezne za nama i da mu nije svejedno kamo vodi naš život - u propast ili spasenje.



Sa svime se slažem osim ovim potcrtanim. Jer Božja ljubav ljubi doista i pravedne i nepravedne, jer čeka da se svi obrate, a Božja se pravednost tek dokraja ispunjava u vječnosti, u onostranosti. Sve dok živimo na ovoj zemlji, Bog je prema nama milosrdan, rijetko pravedan.
Loše je zbog Božje dobrote zavidjeti drugima, koje smatramo zlima, jer 1) ne poznajemo njihovu nutrinu (pate li možda od duhovnih rana, nemirne savjesti i sl.) i 2) jer ne poznajemo budućnost (možda im se sutra desi nešto zaista loše - zar ćemo onda likovati?)
Mi niti ono loše što se nama dogodi (a smatramo da smo grijesima zaslužili) ne trebamo smatrati kaznom Božjom niti govoriti da nas Bog napastuje i kažnjava, nego Mu se uvijek u ljubavi obratiti (a ne u strahu od kazne) i vjerovati da nam je ON oprostio i da će nas opet primiti. Uvijek trebamo imati nadu.
Treće, iz toga slijedi da nije u redu niti drugima prijetiti Božjom kaznom, nego im radije ukazivati na Ljubav.

To bi bilo otprilike tako u teoriji, a u praksi je uvijek teže...