sneni je napisao/la:
Mnogo ćešće neki drugi razlozi - nego to što si navela. Ne sjećam se ni jednog slučaja da se netko obratio (a nisam imao puno onih pravih obraćenja) od straha od pakla ili potaknut vječnom nagradom. Velika većina pravih obraćenja su čudesni putovi Božje milosti.
Slažem se. Čak na te čudesne putove Božje milosti čovjek može dospjeti (a često tako i bude) tek nakon neke nesreće, bolesti ili nekog neriješivog problema. Kad se izbliza suoči sa krhkosti svog života i prolaznosti svega, ili gorčine i razočarenja ovoga svijeta. Tad u određenom trenutku života čovjek počne razmišljati o Bogu i tražiti oslonac u njemu. Ako je do toga došlo prilikom određene bolesti uzrokovane grješnim ponašanjem - jako je korisno biti u stanju pokajati se radi toga i stvoriti odluku da tako dalje neće ići. To bi značilo, u neku ruku, prihvatiti svoju bolest kao pravednu "kaznu" za svoje grijehe i nemar. Ali taj osjećaj pogođenosti Božjom rukom treba nadići kad-tad. I to sve, kad se osjećamo bespomoćni, slomljeni, ranjeni, i te osjećaje treba predati Bogu da ih On preobrazi. Inače "Božju kaznu" možemo doživljavati kao neko prokletstvo koje je nepoznat netko bacio na nas i ne možemo se toga osloboditi. Ne možemo biti do kraja ozdravljeni ako ne dopustimo Bogu da to "prokletstvo" skine sa nas. Inače se godinama možemo vrtjeti u krugu, sapleteni vlastitim razočarenjima i krivicama, možemo godinama "Božju kaznu" osjećati kao samokrivnju i sažalijevati se.
Znam da svi znate da postoje ljudi izrazito skrupuloznih savjesti koji ne mogu dokraja povjerovati da im je Bog oprostio. A zdvajati o Božjem milosrđu je grijeh protiv Duha Svetoga, prema glavnim istinama naše vjere, isto kao što je grijeh i ustrajati u nepokori.
Postoje isto tako i ljudi koji žive u paničnom strahu od "zmaja sa deset glava i sedam rogova" i vide ga u svemu. A živjeti u strahu je ubitačno, osim ako svoj strah ne smirimo u Bogu.