Katolički odgovori

Nemamo što raspravljati jer sada je liturgijski zakon ovakav i treba ga poštovati! Crkva ima velikih razloga zašto je taj zakon stavila.

Ps. Evangelička Crkva u Njemačkoj i Austriji su uveli i žene za intendantice (bezorazno se provlači pojam "biskupice" - one nisu posvećene i nemaju apostolsko nasljeđe - što je bitno za biskupa) imaju i nekakve voditeljice župa - ne može ih se nazvati župničice jer nisu posvećene - nemaju oni nikako sakramenta sv. reda. Imaju ženske službenice pa je situacija u toj crkvi mnogo gora nego kod katolika. I to nešto govori!

Poštujem mišljenje svakoga svećenika ali pastoralno sam obavezan svom župniku i svom biskupu pa o tome mogu raspravljati s tim da to nikada nije značilo da bih ja u svojoj domeni kršio liturgijske propise koji se održavaju u pojedinim župama. To znači kad se dođe na misu treba se poštovati liturgijski red kakav tamo vlada.


Ovo stvarno nema veze s temom o kojoj raspravljamo.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Nedma veze na prvi pogled a ima veze sa izbacivanjem dječaka a guranjem djevojčica. A mnogo je teže raditi sa dječacima od 13-14 nego sa djevojčicama od 10-12 iako su rijetke koje ostaju iza 12. (prvog poljupca). A bio sam u mnogim župama na sjeveru Hrvatske vidio sam puno ministrantica i malo ministranata ali i zato vrlo malo muškaraca u crkvi!

Držim da je stanje dobro kad ljudi ikako idu na misu a pogotovo dok ima puno ministranata pa kojeg spola bili. Ja sam se pak na jugu slučajno našao ispred jedne kamene crkvice u kojoj je samo jedna osoba (starija žena) bila došla na sv. Misu. Kako nisam bio planirao ići na sv. Misu imao sam kratke hlače te sam morao odbiti poziv svećenika da dođem na slavlje. Nije inzistirao da ipak dođem ali nisam stekao dojam da mi vjeruje kako je to jedini razlog.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Da stanem u obranu sjevera Hrvatske... O omjeru muškaraca i žena na sv. Misi ne bih puno, izvlastitog iskustva smatram da je blizak omjeru djevojčica i dječaka ministranata na susretu sa Svetim Ocem, koji kao što smo imali prilike pročitati, javno nije negodovao zbog djevojčica-ministrantica. A što se omjera ministranata i ministrantica tiče, pišem ovo za svoju te za okolne 3 župe (oko 20 tisuća duša) točan broj ministranata nisam saznao, a djevojčica-ministrantica ima 4, u mojoj župi ni jedna, u dvije po jedna i u jednoj dvije sestre ministrantice.
Iako mi je jasno da moja sredina ne daje cjelokupnu sliku sjevera Hrvatske, smatram da je izjava don Ivice možda ipak malo prestroga.

Bio sam u jednom mjestu varaždinske biskupije ima oko 1300 stanovnika tri muškarca po broju idu redovno na misu. U jednoj gradskoj župi koliko sam vidio 80% žena 20 % muškaraca (Neki krajevi Evrope još tragičniji) a mladih dječaka i momaka nakon krizme mnogao bih izbrojiti na prste (na žalost - s bolju govorim.) Propovijedao sam na jednom prošćenju na misi nije bilo baš puno vidjeti muškaraca a još manje mladića, na žalost.
U mojoj župi Dol redovito ima više muškaraca na misi nego žena a u Škripu nisu baš revni (drugo pitanje) ali na određene blagdane je broj muškaraca velik (prema bropju stanovnika)

Nešto malo novijeg datuma:
Girls or women may also be admitted to this service of the altar, at the discretion of the diocesan Bishop and in observance of the established norms.
http://www.vatican.va/roman_curia/congr ... um_en.html

Što bi značilo da Crkva ipak dopušta, ali se iz konteksta (koji nisam citirala) vidi da Crkva cijeni ministriranje dječaka, uz potrebnu poduku, kao neki način ranog pripravništva za sveti red. Jedino tako taj običaj ima svoj smisao, a ne kao "liturgijsko pravilo" samo po sebi, kao da bi djevojčice bile manje vrijedni ministranti. Nekad (prije 30 - 40 godina) i u mojoj župi vladao je običaj da najstariji sin u obitelji bude ministrant i da zatim pohađa sjemenište.... Drugačije je to vrijeme bilo. Danas župnici više ne pozivaju, roditelji više ne šalju djecu, a u sjemenište odlaze oni koji nikad u životu nisu ministrirali...

Razmišljati o prihvatljivosti djevojčica kao ministrantica se može na više različitih osnova. Jedan od načina za dolaženje do nekakvog odgovora je promišljanje malo širem setu pitanja koja su postala aktualna u Crkvi zadnjih desetljeća:

a) Ministriranje djevojčica
b) Pokrivanje glave na misi
c) Odnos muškarca i žene u braku

Ono na što ovdje želim ukazati nije promjena u praksi u nekom pojedinačnom pitanju, nego, praktično, potpuna promjena mentaliteta.

Do 1983. je bio na snazi stari Kanonski Zakonik po kojem je bilo obavezno nošenje vela za ženu. U današnjem je ta odredba ispuštena. I tako se dogodilo da žene više ne nose veo preko glave unatoč vrlo jasnim uputama i Biblije i praktično neprekinutoj Tradiciji cijele Crkve do pred par desetljeća.
Isto tako je postalo praktično sigurnim načinom za dobivanje anateme od modernih katolika ispovjediti da žena treba biti poslušna mužu kao što Crkva treba biti poslušna Kristu. Odnosno, da je muž glava ženi kao što je Krist glava Crkvi.

Danas u svim ovim pitanjima (ali i mnogim drugim) vlada razmišljanje da je isti položaj muškarca i žene. Naravno, posljedica takvog novog načina razmišljanja je zadobivanje novog mentaliteta, kako žena, tako i muškaraca.

I tu se nužno postavlja pitanje: kakva je uloga promjene mentaliteta u činjenici izumiranja čitave zapadne civilizacije? Bilo bi brzopleto reći da ta veza ne postoji, jer je poklapanje samoubojstva naše civilizacije potpuno usklađeno baš sa promjenom u naučavanju o odnosima muškarca i žena.

Čini mi se da smo se malo udaljili od biti liturgije.
Navode se svakakvi razlozi za opravdanje ministriranja djevojčica... No ne uzima se u obzir i previđa se osnovno a to je sljedeće:

1. Liturgija je javna molitva Crkve.
2. Javnom molitvom Crkve ravna "Vodstvo Crkve" (hijerarhija - Crkva je hijerarhijski uređeno društvo a ne demokratsko društvo. Hijerarhija znači na hrvatskom vladavina svetog i zato se danas i hijerarhija toliko napada - jer više ništa nije sveto niti išta ima svetog u društvu)
3. Liturgija Crkve ima svoje izvore u Starom Zavjetu ali je Isus dao vlast i moć apostolima da uređuju javnu (zajedničku - ) molitvu Crkve. No katolička nauka ima dva temelja Biblija (Božja objava) i tradicija (praktično življenje objave). Liturgija je baš ovo praktično življenje vjere (sakrament) i kroz cijelu povijest su bile liturgijske uloge podijeljene muškarcima. Plodove toga su i te kakao koristile i žene i bilo je kroz povijest velikih i svetih žena (a nisu se gurale u svetište) koje moderni feminizam ne spominje.

Prema tome organizacija "javne molitve Crkve" spada na Crkveno vodstvo i time na ni jedan način nisu povrijeđena ničija prava jer je i sam svećenik SLUŽBENIK liturgije a ne njezin upravitelj. A ovo se u svim diskusijama zaboravlja! raspravlja se o pravima žena u Crkvi (i liturgiji) a ne o zadaćama življenja te liturgije. A čini mi se da je u tom grmu zec!

Adrijana: pitanje ministranata kao izvorišta kandidata za svećeništvo ne bih ovdje elaborirao jer se o tom problemu govori na drugom mjestu pod drugim naslovom. Samo ću ti reći da nikada nisam spadao u broj službenih ministranata i poznam brojne svećenike koji nisu bili nikada ministranti!

Dakle, koliko sam shvatila vi mislite da je uvođenje djevojčica u ministrantsku službu nekakvo popuštanje feministima i da, isključivo zbog toga, nije u redu?

...

Sve što je tradicija i što se godinama i stoljećima podrazumijevalo samo po sebi, bez ikakvog teološkog uporišta, trebalo bi i dalje ostaviti takvim, iz prostog razloga što je takav "običaj"?

Ako je cilj liturgijske obnove bio omogućiti veće sudjelovanje laika u liturgiji (bez obzira na spol), jer je to više u duhu Evanđelja, zašto bi u ministrantskoj službi ponovno činili razlike, kad je ona nešto posve drugo od svećeničkog reda?

Adrijana ti nikako prihvatiti : liturgija je javna molitva Crkve - nju uređuje "Crkveno učiteljstvo." Tradicija je takva (do pred dvadesetak godina) a i istočlno kršćanstvo ima ovu disciplinu! I ne vidim razloga pozivati se na ovo ili ono. Tako je pravilo. Amen!

A samo da ti reknem: od kad se sjećam svećenici su na Braču imali zajednički dan za ministrante. Prije petnaestak godina su neki svećenici doveli i nekoliko djevojčica.. danas je većina djevojčica a za nekoliko godina neće biti nego nekoliko dječaka!

Krivo ste me razumjeli, don Sneni. Ja potpuno prihvaćam novo liturgijsko pravilo (iz 1992. g.) koje dopušta djevojčicama ministriranje i ne vidim razloga bojazni da će one ikada potisnuti dječake iz crkve ili pak da će uskoro uslijediti i ređenje žena, kako su prije neki naveli!

Ako je istina to što ste opisali i ako su tendencije takve, smatram da župnik uvijek ima pravo reći: dosta, odsad pozivam samo dječake iz tog i tog razloga... Ako je sada trenutna situacija da više djevojčica ministrira nego dječaka, to je vjerojatno zato jer su djevojčice u toj dobi (osnovnoškolskoj) drugačijih karakternih osobina od dječaka, vrjednije su, savjesnije i marljivije... U našoj župi čitave je ljetne praznike pet djevojčica dolazilo ministrirati i to svakodnevno, što je zaista za pohvalu! Nemam ništa protiv toga da župnik koji želi poziva isključivo dječake, ali može li biti dobar razlog nekakav strah od urote da će se liturgija feminizirati ili da će se narušiti "običaj"?

Puno toga ovisi o pozivu župnika, ali i o roditeljima, jer ako se roditelji ne odazovu može biti da misa ostane bez ministranata. Zato sam prije spomenula jedan stari pobožan običaj u narodu da najstariji sin u obitelji bude određen za ministranta, ali danas roditelji ne šalju toliko dječake iz nekoliko (vrlo problematičnih) razloga koji su također znakovi vremena: smatraju da nije potrebno djeci da nedjeljom redovito idu na misu, ili su djeca na nekim sportskim aktivnostima, ili pak roditelji svoje dječake smatraju previše "živima", nemirnima i zločestima da bi bili primjereni za službu ministranata... O svemu bi se tome dalo raspravljati.

Adrijana ni jedno pravilo iz 1992 ne dopušta ministriranje djevojčica. (Već se o tome prepucavalo).
Moj strah nije nikakav strah od nekakvog feminizma nego strah što se se sve više širi duh ne poštivanja riječi Crkve. Kao što je to u članku "Napad na Ratzingera" pokazano. Osim toga iskustvo i praksa drugih zemalja (iz kojih smo "uvezli") ministrantice na žalost pokazuju da ni uvođenje žena u sve pore crkvenog života (sve glasnije traženje ređenja žena) nisu donijeli procvat vjere nego njezino nazadovanje.

Ovih sam dana razgovarao sa jednom gospođom iz Njemačke (zauzima visoki položaj u crkvenim organizacijama) i ne može se čudom načuditi kad vidi u nekim bračkim župama toliko ministranata oko oltara!
Evangelici su davno uveli žene u sve crkvene redove i kod njih je na žalost stanje još gore nego kod katolika.
Što znači da sve skupa treba preokrenuti na drugi put na kojeg (čini se uzalud) poziva Benedikt XVI.

A kako onda protumačiti ovo:
47. Es ist sehr zu begrüßen, wenn der bekannte Brauch erhalten bleibt, daß Kinder oder Jugendliche anwesend sind, die gewöhnlich Ministranten genannt werden und nach Art des Akolythen am Altar dienen. Sie sollen eine ihrem Fassungsvermögen angemessene Katechese über ihre Aufgabe erhalten.[119] Man darf nicht vergessen, daß aus der Zahl dieser Kinder im Laufe der Jahrhunderte eine große Schar geistlicher Amtsträger hervorgegangen ist.[120] Um die pastorale Sorge für die Ministranten wirksamer zu gestalten, sollen für sie Vereinigungen errichtet und gefördert werden, bei denen auch die Eltern teilnehmen und mithelfen können. Wenn solche Vereinigungen einen internationalen Charakter haben, obliegt es der Kongregation für den Gottesdienst und die Sakramentenordnung, sie zu errichten oder ihre Statuten zu überprüfen und zu approbieren.[121] Nach dem Urteil des Diözesanbischofs und unter Beachtung der festgesetzten Normen können zu diesem Altardienst Mädchen oder Frauen zugelassen werden.[122]
http://www.vatican.va/roman_curia/congr ... um_ge.html


Mislim da je ovo preopćenit zaključak. Puno toga je dovelo do ne-"procvata vjere i do njezinog nazadovanja". A opet "vjerski napredak" ili "nazadovanje" možemo mjeriti raznovrsno. U zapadnim je zemljama recimo veći otpad od vjere nego u Hrvatskoj. Toliko ste pisali prije o praznim crkvama u Austriji, a ja sam se u to i osobno uvjerila, kao i u istovremeno pre-prepunu crkvu sv. Andrije u Salzburgu (župa hrvatskih iseljenika) što me uvjerilo da smo mi Hrvati "malo drugačiji" od ostalih. Možda kao iznimka koja ne potvrđuje pravilo. Ako negdje vjera cvate onda je to sigurno u Africi (gdje su crkve prepune i misna slavlja traju satima), a slijede li oni možda tradicionalnu liturgiju i vraćaju li sve "na staro"? Oživljavanje vjere sigurno nije u povratku u tradicionalizam, mada poštujem Papina nastojanja oko duha Koncila u obnovi tradicije. Sigurno niti on ne smatra da su sve odbačene "tradicionalne" stvari automatski i dobre i da ih treba vratiti, nego više se brine za red i ispravnost.