sneni je napisao/la:
Adrijana ni jedno pravilo iz 1992 ne dopušta ministriranje djevojčica. (Već se o tome prepucavalo).
A kako onda protumačiti ovo:
47. Es ist sehr zu begrüßen, wenn der bekannte Brauch erhalten bleibt, daß Kinder oder Jugendliche anwesend sind, die gewöhnlich Ministranten genannt werden und nach Art des Akolythen am Altar dienen. Sie sollen eine ihrem Fassungsvermögen angemessene Katechese über ihre Aufgabe erhalten.[119] Man darf nicht vergessen, daß aus der Zahl dieser Kinder im Laufe der Jahrhunderte eine große Schar geistlicher Amtsträger hervorgegangen ist.[120] Um die pastorale Sorge für die Ministranten wirksamer zu gestalten, sollen für sie Vereinigungen errichtet und gefördert werden, bei denen auch die Eltern teilnehmen und mithelfen können. Wenn solche Vereinigungen einen internationalen Charakter haben, obliegt es der Kongregation für den Gottesdienst und die Sakramentenordnung, sie zu errichten oder ihre Statuten zu überprüfen und zu approbieren.[121]
Nach dem Urteil des Diözesanbischofs und unter Beachtung der festgesetzten Normen können zu diesem Altardienst Mädchen oder Frauen zugelassen werden.[122]
http://www.vatican.va/roman_curia/congr ... um_ge.htmlCitat:
Moj strah nije nikakav strah od nekakvog feminizma nego strah što se se sve više širi duh ne poštivanja riječi Crkve. Kao što je to u članku "Napad na Ratzingera" pokazano. Osim toga iskustvo i praksa drugih zemalja (iz kojih smo "uvezli") ministrantice na žalost pokazuju da ni uvođenje žena u sve pore crkvenog života (sve glasnije traženje ređenja žena) nisu donijeli procvat vjere nego njezino nazadovanje.
Mislim da je ovo preopćenit zaključak. Puno toga je dovelo do ne-"procvata vjere i do njezinog nazadovanja". A opet "vjerski napredak" ili "nazadovanje" možemo mjeriti raznovrsno. U zapadnim je zemljama recimo veći otpad od vjere nego u Hrvatskoj. Toliko ste pisali prije o praznim crkvama u Austriji, a ja sam se u to i osobno uvjerila, kao i u istovremeno pre-prepunu crkvu sv. Andrije u Salzburgu (župa hrvatskih iseljenika) što me uvjerilo da smo mi Hrvati "malo drugačiji" od ostalih. Možda kao iznimka koja ne potvrđuje pravilo. Ako negdje vjera cvate onda je to sigurno u Africi (gdje su crkve prepune i misna slavlja traju satima), a slijede li oni možda tradicionalnu liturgiju i vraćaju li sve "na staro"? Oživljavanje vjere sigurno nije u povratku u tradicionalizam, mada poštujem Papina nastojanja oko duha Koncila u obnovi tradicije. Sigurno niti on ne smatra da su sve odbačene "tradicionalne" stvari automatski i dobre i da ih treba vratiti, nego više se brine za red i ispravnost.