sara je napisao/la:
Svećenik govori: ... moja i vaša žrtva...
Da, svećenik govori. Ne laici. Jer postoji jasna razlika između sakramentalnog i općeg svećenstva. Svećenik govori kao posvećeni službenik u Kristovoj osobi i kao takav ima poseban položaj i zagovornika i svjedoka i sudca i za sebe i za narod.
Sara je napisao/la:
Znam da (očito je nekome promaklo tumačenje) da sam odbijala ić na misu jer nisam htjela da Isus ponovo umire - obnova žrtve. I nekako sam brzo napustila pohađanje i mise i vjeronauka nakon krizme. Vratio me novi oblik liturgije gdje sam počala s veseljem sudjelovati i sve mi je bilo nekako blisko.
Nadam se da nećeš zamjeriti što ću ovu primjedbu koju si izrekla ranije prokomentirati, jer mi se čini da je ovo pitanje koje dosta često zbunjuje katolike (a o protestantima da i ne govorim). Razlog zašto ću se na njega osvrnuti je taj što se iz jasnog razumjevanja ovog pitanja jasno vidi i što je to osnovni smisao mise, odnosno, što se tu uopće događa.
Naime, često čujemo da Euharistija predstavlja posadašnjenje i prikazivanje Kristove žrtve sa Golgote. I pri tome malo ljudi zna pojasniti razliku između prikazivanja i prinošenja. I to vodi krivom razumjevanju da naše prikazivanje Kristove žrtve znači ponovno umiranje Kristovo, te njegovu novu patnju. Što je, naravno, pogrešno.
Pokušat ću maksimalno skratiti opis, pa ako nešto propustim, slobodno me upozorite.
U SZ je veliki svećenik jednom godišnje ulazio u poseban prostor unutar Svetinje, Svetinju nad svetinjama, da bi prinio žrvu koja bi pomirila narod sa Bogom (no prije nego što je ušao, morao je prinjeti žrtvu za svoje čišćenje od grijeha). Nakon što je prinio žrtvu za narod, on je napuštao Svetinju nad Svetinjama i tu više nije pristupao do slijedeće godine kad je ponovo prinosio novu žrtvu s kojom je obavljen obred pomirenja. (Lev 16)
Razlog zašto je veliki svećenik svake godine morao ponovo prinositi žrtve je taj što ni on nije bio savršen, niti je žrtva bila savršena. Svećenik se svake godine morao ponovo čistiti od grijeha da bi mogao ući u Svetinju nad svetinjama. Također životinjska krv nije bila takva da je žrtva jedne životinje mogla služiti za čišćenje grijeha kroz više godina (ili trajno). (Heb 9; Heb 10)
Kristova žrtva je drugačija. Budući da je On savršena žrtva, njoj ne treba ponavljanje. I budući da je On savršeni Veliki Svećenik, njemu ne treba čišćenje od grijeha. Zato, kad je On jednom ušao u nebesku Svetinju nad Svetinjama, više iz nje ne izlazi, nego u njoj vječno prikazuje svoju žrtvu Ocu, te tako posreduje za nas.
"Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. 25 Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju; 26 inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom." (Heb 9,24-27)
Kad se kaže da je Krist jedini Posrednik između Boga i čovjeka (1 Tim 2,5; Heb 8,6), to je praktično sinonim sa izjavom da je Krist jedini Veliki Svećenik, jer Kristovo se posredništvo za čovjeka upravo i ostvaruje kroz njegovu Velikosvećeničku ulogu. A ta je da vječno prikazuje svoju jednom podnesenu žrtvu Bogu Ocu.
To se događa i na našoj zemaljskoj liturgiji koja je odsjaj tog nebeskog čina.
Kad se kaže da je Euharistijska Žrtva ta po kojoj cijeli svijet prima milost, onda se to odnosi upravo na to... Kristovo posredništvo za čovjeka putem njegovog prikazivanja svoje žrtve Ocu. To je i razlog zašto je jednako vrijedna i misa kojoj je prisutan samo svećenik, bez ikog od laika.
Ili, da se izrazim slikovito:
Čovjek svojim grijesima zaslužuje kaznu. No Krist, naš Posrednik, stoji pred Ocem u nebeskoj Svetinji nad svetinjama i u ulozi Velikog svećenika kaže: "pogledaj Oče moju žrtvu svetu i čistu, i po toj žrtvi smiluj se njima". I po toj žrtvi, Otac se smiluje nama.
To je pravo značenja izraza da se na svakoj misi prikazuje Kristova žrtva. Novo prikazivanje, bez novog ponavljanja. Dakle, ne samo da nisi imala razlog za želju za umanjivanjem žrtvenog karaktera mise radi nekakve ponovne patnje Krista, nego je situacija upravo obrnuta. Micanjem žrtvenog karaktera mise u stranu i postavljanje nečeg drugog u njeno središte, dogodilo se da je Kristovo posredništvo za čovjeka pred Ocem također otišlo u drugi plan, tj. smanjilo se. Posljedice toga vidimo.
Ništa na kugli zemaljskoj ne može niti zamjeniti niti nadoknaditi micanje te Žrtve u stranu i situaciju da je ona gotovo ukinuta (spominje se samo u tragovima). Nema tog okupljanja ljudi, našeg zajedničkog slavljenja, pjevanja, našeg oduševljenja ili ne znam čega sve ne, što bi moglo nadomjestiti manjak Kristovog Posredništva.
Razlika između starog i novog obreda nije ni trivijalna niti bezazlena. Ona je fundamentalna.
Kardinal Ottaviani (tadašnji pročelnik kongregacije za nauk vjere) je u svojoj kritici Novog Obreda dao jedan vrlo precizan prigovor: dokument "Novus Ordo Missae", u samom uvodu navodi:
"»Gospodnja večera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji.[2] Zbog toga o mjesnome okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo obećanje: „Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima”«.
Dakle, definicija Mise ograničena je na »večeru«, što se zatim neprestance ponavlja (br. 8, 48, 55d, 56); ta se »večera« nadalje opisuje kao zborovanje pod svećenikovim predsjedanjem i kao vršenje spomena Gospodnjeg, uz spominjanje onoga što je On učinio na Veliki četvrtak."Sama definicija nove Mise se prebacila sa činjenice da je ona to po čemu Krist posreduje za nas prikazivanjem svoje žrtve Ocu, na to da je ona skup Božjeg naroda gdje se slavi spomen Gospodnji. Nevjerovatno boli spoznaja o tome da je ono najvažnije, ono što je izvor i ishodište svake milosti, Kristovo poredništvo za čovjek pred Ocem, stavljeno u drugi plan radi čega... radi toga da mi sebe stavimo u prvi plan?!?
Čemu se onda čudimo? Što se nisu ostvarila očekivanja o novom procvatu, novom pentakostu, novom buđenju Crkve? Što se dogodilo upravo suprotno? Ničemu tom se ne treba čuditi.