Katolički odgovori

Koliko revno zivimo svoju vjeru?Da li smo prakticni vjernici ili tradicionalni?Koliko ozbiljno shvacamo Bozji poziv na svetost svakoga od nas?Molim vas navedite mi konkretne primjere kako moze obican covjek zivjeti svoju vjeru u poniznosti i ljubavi!Da li u vasem susjedstvu zivi mozda netko tko hrabro kroci putem Istine i Ljubavi?Molim vas ako znate za takve osobe iznesite nam svoja iskustva da nam budu kao poticaj na budenje!

Zelila bih se ispricati u prethodnoj poruci sam postavlia pitanje da li smo prakticni vjernici ili tradicionalni,a ustvari sam mislila jesmo li obicajni vjernici koji vjeru dozivljavaju kao rutinu i obavezu?Tradicionalnost sama po sebi je nesto lijepo i pozitivno iako i ona ako se zivi samo kao takva bez revnosti i predanosti nije dovoljna za koracanje ka putu istnskog zajednistva i svetosti.

Kao dijete ,usadjeno mi je u srce mnogo toga...kako zivjeti svoju vjeru..Moji stari i roditelji su bili jedni koji su redovito isli na Sv.Misu i molita...Nije bilo nista "prakticno",strogo se drzalo onoga sto je vjera nalaga i crkveni zakon....Odjednom je dosao lom u obitelji sa strane roditelja.. rastava...?.Sve je postalo drugacije...gubilo je onu sliku ,u koju smo vjerovali...I tu su moji stari,prvi puta suoceni s pravim problem...S teskom situacijim smo nastavili zivjeti svoju vjeru,ali nekako nam je to ZAJEDNISTVO....izgubilo vrijednost...
tesko se zivjelo i s posljedicama,ali zivot je isao dalje...Udala sam se u kucu,gdje je sasvim drugacije bilo...Muz mi nije htjeo prihvatiti sve,jer je bas on "prakticni vjernik,kao kod njega u obiteli"...kazimo,"godisnjak,koji je isao na velike blagdane u Crkvu,i mozda se 1 godisnje ispovjedao...Sto sam mu rekla,nije prihvacao...rekao mi je ti imas svoje,a mene ostavi na miru...Otisli smo ubrzo van,i susreli se s novim obicajem,novom kulturom i s "novom vjerom,bas prakticnom",sto je bila prednost za mojeg muza,a za mene propast...bila sam nemocna..Nisam uspjela mnogo u tome promjeniti nesta,a pogotovo mislim da imamo deficit zajednistva...Prihvacamo jedno drugo,i ostavili smo slobodu jedno drugom u pogledu vjere...Sto nikako nije prednost,jer to nas nikako ne moze zbliziti...U braku sam 37 godina,sve ove godine sam se borila,i mnogo puta i sama sam kiksnula na mnogo cemu...Dozivjela sam velike padove,i uspone,mnogo dobrog a i mnogo loseg...Nisam zadovoljna s tim,pocevsi od mene pa nadalje...Imamo troje odrasle djece,i njima smo pokusali prenesti Tradiciju naseg kraja i nase vjere,ali ovdje je kultura drugacija,pa je izazvalo(nesporazum,dolje i ovdje..)Na ,kraju smo (bolje reci ja,)popustili...Razlikuju se od mnogih danas ovdje,ali je daleko od onoga sto bi trebalo biti...u pogledu vjere...svi su postali PRAKTICNI---( a to mislim da su si izabrali ,sta im odgovara od jerere i duznosti,a drugo zapustili)Zivim u nadi i molim za "obracenje svih nas,"da nam se Gospodin smiluje i izvede na pravi put...IMAM OSJECAJ DA SAM TU KAO MAJKA ZAKAZAL;A KAO ZENA MOZDA ;ALI NISAM IMALA SNAGE DA SE IZBORIM..I TU SAM NEZADOVOLJNA.

Ovdje gdje zivim ima 200 nacija,u firmi stranci iz cijelog svijeta...i razlicite religije...U pocetku sam dosta toga promatrala,onda sam pocela da branim svoju vjeru na svakom koraku...ZA NJU SKACEM U VATRU...opekla sam se vise puta,ali sam ostala ziva...Svjedocim svoju vjeru,ali isto tako je i branim...(tu sam se uhvatila u zamci...kao jaka osoba,kao prava osoba, a u obitelji zakazal.A ;STO ME DOVODI DO RAZMISLJANJA.?)To IZAZIVA U meni konflikteI uvjek pitanje onog ispravnog misljenja,da li sam stvarno dala od sebe sto sam mogla dati i sto mi je bila duznost.kao majka,kao zena, i u drustu..?
U obitelji ima dosta ljubavi,respekta i postivanja,popomazemo se svi medjusobno i na velike blagdane idemo zajednicki na sv.mise...i molimo se kod stola zajedno prilikom svakog jela...
ALI NESTO FALI..?Ne znam kako da to opisem,ili je jednostavno tako moralo biti...


Pa recimo ,vidi se velika ljubav vjernika Razlicitih religija,gdje se svi medjusobno podpomazemo,svi djelimo zajednicki i prihvacamo drugog ,njegovu vjeru, kulturu,njegove obicaje itd...Sto ne znaci da se slazemo uvjek sa svim...(ima dosta i onih,koji grabe i otimaju,prave nepravdu itd,ali tu nije vjera u pitanju,to su ljudi koji su zapustili svoju vjeru,ili su bezboznici..)Kod svih ovih religija se vidi,tko drzi do svoga..
Ali je divno kada vidis tolike nacije,vjere,obicaju ,kulture....a zajednicki se zivi.radi i djeli,i podpomaze...Provodimo vise vremena u firmi,nego s obtelji....

PRAVU LJUBAV I PRAVU PONIZNOST NE MOZE SE OVDJE VIDJETI-JER TO JE VEC SVETOST....
A mi smo svi zaneseni ,s onim"in"...?????

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Leja, iz ovog što si napisala dobijam dojam da vrlo čvrsto živite vjeru. Možda ne po nekom propisanom obrascu(ima neki pravi?!) ali živite.

Draga Leja iz ovog sto si napisala ima nekih podudarnosti i u mom zivotu.Ja se jos uvijek danas pitam da li sam mogla biti bolja majka i supruga,svjesna mnogih prpusta u zivotu,ali ne zato sto nisam dovoljno voljela svoju djecu ili muza nego zato jer isama nisam bolje znala.Mlada sam se udala i dala sam sve od sebe onoliko koliko sam znala.Normalno je da sam sad starija,zrelija i mnoge stvari su mi puno jasnije.Tako da i tebi kazem nemoj vise nikad pomisliti da nisi bila dovoljno dobra,Sigurna sam da sve sto si cinila,cinila si iz ljubavi.Kad sam svome duhovniku i ispovjedniku istu stvar izlozila rekao mi je da nisu sve misli od Boga.Sotona nas i napastvuje na taj nacin da mislimo kako smo losi ,kako ovo nije dobro sto smo ucinili i sl.Bog nas ljubi upravo onkvima kakvi jesmo i to nam je dovoljno.Lijep pozdrav i Bozji blagoslov!

Mislim da mi je vjera u mnogo cemu jako pomogla...Da nisam imala vjere,sigurno bi bila na nekom drugom mjestu danas..Ali,kako starim sve vise vidim moje propuste,sto u nekim stvarima nisam bila uporna..ili drugacija...Sada ,je kasno,moramo gledati,sta mozemo danas uciniti da bi danas zivjeli tu svoju vjeru ....ONAKO KAKO BOG NALAZE..

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Nema ni teoretske šanse da čovjek ne griješi, važno je da raste kakogod taj rast možda bio mali. Bolje rečeno da čini ono što može i kako može, a drugo da ostavi Bogu.

Mislim da se ovdje ne radi o dobroti...Cilj mi je bio da ono sto sam dobila u roditeljskoj kuci,prenesem dalje..To sam i radila,i radim i danas...jer sada vec prenasamo na unucad...Samo ,ja cu nazvati ovako (sukobi obicaja,i tradicije jednog naroda,)dosta odigra ulogu u zivotu...
Vec iz roditeljske kuce,kada se zena udaje,i ode u drugu kucu,odnosno kucu od muza ,vec se tu srece s novom tradicijom..E,sada je samo pitanje,koliko ta tradicija ima ulogu u VJERI...
Jer Vjera ima isto pravilo za sve...Bog trazi od nas svih jednako..a mi svatko tu svoju vjeru zivimo na svoj nacin...
Ja se osjecam jako odgovorna za moju djecu,jer sam ih rodila i nosim odgovornost za njih..
i tko cu oni sutra biti....Jer,djedovina ,obiteljska kuca je korijen svakoj vjeri...Ono sto primis u roditeljskoj kuci to je najvise odlucujuce za zivot osobe...I roditelji su uvjek primjer u svemu djeci....!Tako da dobro znam,da ono sto posijemo to i pozanjemo...!

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Da pozanjemo sto posijemo,ali i milost Bozja ipak ima najvecu ulogu i zadnju rijec.Uvijek se sve da popraviti.Ja sad u vjeri imam vise nego sto sam primila u obitelji,cak mi majka zna reci da sam njena Veronika i Simun Cirenac.Mi cinimo sto mozemo,a Bog sve ostalo!

Samo da ti kratko odgovorim - ja sam primjer da tako ne mora biti. Nitko od mojih ne ide i nije išao u crkvu, a mene je teologija ozbiljno zanimala, tako da sam je željela studirati i onda kad se to nije moglo.
Udala sam se u kuću vjernika, zajedno išli na misu, zajedno molili - moja djeca nisu praktični vjernici.

Draga Sara to je to sto sam htjela reci Leji.Ne mora nuzno obitelj usaditi neke vrijednosti,covjek kako odrasta sazrijeva,upoznaje nove ljude,okolnosti pa uz Bozju milost dode do odredenih spoznaja.Ja osobno poznajem jednu divnu redovnicu koja potjece iz obitelji koja je bila jako aktivna u komunizmu.Sada ta ista obitelj zahvaljujuci svojoj kceri i prvenstveno Bozjoj milosti ne moze zamisliti zivot bez Boga.A imla je velikih problema zbog odlaska u samostan,cak dapace otisla je bez pristanka i blagoslova svoje obitelji jer je bila punoljetna.Imamo i u zivotima svetaca isto tako divnih primjera koji nisu dolazili iz vjernickih obitelji.Bozji planovi su nama nedokucivi i neistrazivi.Lijep pozdrav i Bozji blagoslov!

Da,slazem se s tobom Sara,da ne mora uvjek tako biti...Ali ovo o cemu ti pricas ,to su pojedinci...kao ti..Koji dozive "obracenje",ili dobiju milosti Bozju,da ih zelja povuce za tim....

A ,ja o cemu pricam to su "obitelji koje generacijama zive svoju vjeru"...gdje je mnogo toga proslo bas kroz generacije...

No, cinjenica je da uvjek ima i ovakvih i onakvih,ali i nasa RKC ,daje prednost "pravim katolickim obiteljima"Gdje svi skupa cine zajednistvo i postuju nacin vjere ,kako nam to nalaze RKC...

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Draga Leja cak i obitelji koje cijeli zivot zive istinski svoju vjeru produ kroz kusnje i padove,ali u takvim obiteljima ce sigurno takav zivot donijeti plodove.Vi kao obitelj ste posijali sjeme u dobro tlo zziveci takvim zivotom,samo treba cekati plodove,sigurno ce ih mnogo biti.Bas je i evandalje prosle nedjelje bilo upravo o tome.Vasi potomci ce zasigurno brati te plodove samo ponekad treba biti strpljiv.