barbaraa je napisao/la:
zanimljivo mi je jer znam neke ljude koji su se upututili na duhovnu obnovu iz moje župe, a na nedjeljnim misama ih nema, nema ih ustvari nikad u crkvi, osim na Božić i Uskrs, odu dva tri puta godišnje do Međugorja, naš svećenik je previše " običan" i crkva " previše skromna " za njih , ali valjda ljudi znaju što rade

[/quote]
Šteta je što se kod naših vjernika, upravo ovako razmišlja! a tako razmišljaju oni koji za sebe misle da su oni koji su pravi i pošteni "dolaznici" na mise...jer kako drugačije nazvati one koji poprijeo gledaju svoju braću , umjesto da se vesele svome bratu, sestri u vjeri, koji je zbog nečega zastao i maknuo se iz crkve, a sad pokazuje želju za neki pomak u svojoj vjeri (a danas ima na žalost previše kušnji i napasti kojima se izlažemo svi, pa tko jest slabiji taj prije i ode), ?
Sreća naša, da kod Boga nema protekcije i da on može ponirati u naša srca i dubine i tu naći pravu istinu!
Moju muž je odlazio ponekad u nedjelju u crkvu, a to što nije išao svake nedjelje i to što nije išao ni kada je velečasni Z.S.boravio kod nas kao kapelan, je imalo svoje razloge...evo reći ću jedan drastičan.
kako je imao dulju kosu kao mladić (a sad isto nema ništa puno kraču

) jedna osoba, ga je u crkvi pljunula...to je samo jedan doživljaj takve vrste u crkvi za vrijeme mise. Mjesto je malo i razmišljanja i stavovi su bili prilično suženi. Tko se pojavio na misama, a nije bio na pristojnu duljinu ošišane kose i obućen po standardima "normale", tj priklonjen malograđanskim standardima, nije mogao proći lagano i nezamjetljivo.
Moj muž je dakle, trebao otići, na moju inicijativu i inzistiranje, na jedan udaljeniji otok od nas, gdje je mogao mirno ući u crkvu, bez osjećaja tjeskobe, ili gorčine koja je u njemu bila usađena..Nakon tog seminara, još je trebalo proći par nedjelja, da napokon uđe u svoju župnu crkvu. Cijelo vrijeme taj je njegov put bio praćen mojom molitvom, a i molitvom drugih vjernika s kojima sam bila bliska. Od kad je napokon došao na nedjeljnu misu, time se vrativši u svoju župnu crkvu, , on ide stalno, a ide i na molitvene susrete, kad mu to dan dopusti
.
Ružno je osuđivati ljude koji zbog neke zapreke, ne mogu ući u svoje župne crkve, ali zato lakše ulaze na nekim drugim mjestima ili gradovima.
Trebalo bi se Bogu zahvaljivati na svakom pokušaju čovjeka da se otvori prema duhovnim stvarnostima, pa bilo to i na način njihovo sitničavenje kakvo si ovdje spomenula...jer je svećenik "drugačiji".
Molitvena podrška je tim ljudima daleko više od pomoći,a i potrebnija nego li izrugivanje i osuđivanje.
Ta im podrška treba još dosta dugo, nakon ovakvih duhovnih programa, kad dođu u svoju župu. Prihvaćanje njih kao ravnopravnih vjernika jedina je prava i kršćanska odlika njihovih župljana, sumještana, a sve ostalo je grijeh i zlo.
